KOLODVOR MARKA TOMAŠA - KRALJ PARIZA

Jednom prigodom, dok je Alexandre Dumas bio u proročanskom zanosu te tvrdio da će pušenje cigara Francusku, najduhovitiju zemlju Europe, kroz pedeset godina taj ritual uvlačenja dima u pluća učiniti dosadnom poput Nizozemske, Eugen DeLacroix, čuveni francuski slikar, umoran od Dumasovih vječnih pretjerivanja rekao mu je: To je bezopasno predskazanje, a za pedeset godina nitko od nas neće biti ovdje da te pozove za odgovornost za tvoje pogreške.

       - Ili da me pohvali za moje proročanske sposobnosti. Odvratio je Dumas. – ja se ne bojim pretskazivati. Isto kao što ti znaš pravila perpsketive, dragi moj Eugene, i kao što možeš nacrtati građevinu koja nije još ni sagrađena, tako i povijesničar, poput mene, može da nacrta budućnost. Alexis DeToquville se ne ustručava tvrditi da će jednog dana Sjedinjene Američke Države i Rusija podijeliti svijet među sobom, mada u ovom trenutku, kad su Moskva i Washington još prekriveni blatom nitko ne može vjerovati da će takvo što ikada biti moguće. A za stotinu godina, tko zna!? Pa ni ja se ne ustručavam govoriti da će isto kao što je Francuska britanski saveznik a Britanija joj oduzima vrhovno gospodarenje nad svijetom, i Britanija jednog dana biti saveznik Sjedinjenih Američkih Država, a Sjedinjene Države će preuzeti od nje vrhovnu vladavinu nad svijetom. Jer nacije uvijek griješe kada misle da je slaganje u političkom pogledu dovoljan razlog za savez; ono je baš najmanji razlog za to. I sjetite se što je Napoleon rekao o Kini: Tamo spava div, pazite da ga ne probudite. Povijesničar koji umije čitati samo prošlost nije dobar povjesničar. To može svaka budala. Istinski zadatak povjesničara je da vidi u budućnost.

Alexandre Dumas Stariji sebe je smatrao povjesničarom. Bio je on krupan mulat, kao žica snažne i kovrčave kose, izrazito crnpurastog lica koje su krasile prodorne plave oči što mu je davalo pomalo vražji izgled. Kako vidimo iz razgovora, koji je Dumas vodio sa svojim prijateljem Delacroixom, taj omiljeni pariški lik, nadmen, ali izuzetne radne energije, nepogrješivo je prorokovao budućnost, ovu budućnost koju mi danas živimo. Govorim, dakako, o podjeli svijeta. Dumas je prema svojoj teoriji ispao, dakle, sjajan povjesničar, njegove su prodorne plave oči vidjele daleko u budućnost. Knjigu „Kralj Pariza“, autora Guy Endorea, pronašao sam u jednoj sobi u jednoj zabačenoj kamenoj kući u malenom crnogorskom selu Čelobrdo u kojem sam većinu dana proveo gledajući prema pučini i ispijajući rakiju igrajući ulogu lakrdijaša među svojim prijateljima onako kako je Dumas katkada lakrdijašio na javnim skupovima u Parizu. Kada sam vidio naslov ove knjige zapitao sam se tko bi to mogao biti te sam posegnuo za njom, jer u ovom malenom selu do kojeg vodi vijugava i ne baš sigurna cesta, nema blagodati interneta, a u svojoj prtljagi nisam ponio baš ništa za čitanje jer sam se za put spremao u nekoj poluagoniji nakon vikenda koji sam probančio kao da sutra ne postoji. Crni kralj Pariza me kao i mnogo drugih stvari u posljednje vrijeme vratio u djetinjstvo. Oh, kako sam samo gutao povijesne avanture o kojima je u svojim romanima pisao Dumas. Najstrašnija i ujedno najuzbudljivija bila mi je priča o sudbini Grofa Monte Christa. I sada mogu osjetiti uzbuđenje kada je na jednoj televiziji bilo najavljeno prikazivanje neke od ekranizacija te priče koja je postala arhetipska. Ne znam da li možemo objaviti smrt mašte ali kad se samo sjetim koliko su me knjige uvlačile u katkad nezdrava maštarenja zbog kojih se ponekad činilo da sam potpuno izgubio dodir s realnošću jer sam znao izmišljati nevjerojatne pustolovine koje bih onda prepričavao okolo kao da su mi se dogodile ili kao da su se dogodile nekom koga poznajem. Nisam bio lud, samo sam bezazleno dječje lagao a jedan od krivaca za moju sklonost izmišljanju avantura i iskrivljavanju stvarnosti bio je i Dumas Stariji. Danas mi se čini da je sve nekako drugačije. Vjerojatno ni ja ne bih sada pisao ove retke da me nedostatak internetske konekcije nije nagnao da posegnem za knjigom koju sam našao u toj maloj mračnoj sobi okovanoj kamenom. Danas je sve na klik udaljeno od nas, djeca više nemaju potrebu maštati. Svijet avantura je nestao, s njim polako nestaje i svijet dječje igre, jer ja gejmerski svijet ne smatram stvarnom igrom, to je sve real time i priprema za rat. Negdje je nestalo topline, nestalo je i naše sklonosti da se stopimo s onim što nas okružuje, uvijek buljimo u ekrane, a mašta postaje izvitoperena, katkad vrlo inteligentna ali iskrivljena i nekako tehnološki duhovita. Tako bih i ja vjerojatno vrijeme proveo buljeći u ekran umjesto u pučinu u ovoj magičnoj kamenoj kući u koju smo zatvoreni na tjedan dana, posezao bih preko ekrana za svojim urbanim neurozama, jureći poslove koji će me onda gurati u neke druge poslove i tako sve dok ne skapam. A, zapravo, ništa mi nije potrebno, malo hrane, malo pića, razgovor i još voljena bića oko mene i čini mi se da bih mogao odbaciti  svoj marš kroz život i potrebu da se borim i dokazujem. Ali već sutra vratit ću se svojim neurozama, jer sam ovisan o njima i ovaj boravak izvan civilizacije bit će kao neki prekid stvarnosti koji me možda okrijepi i učini spremnim da se suočim sa svime što me čeka.

Ovdje, na ovom brdu, visoko iznad mora, u kamenoj kući, u selu koje ima svega 5 stanovnika, ja sam Grof Monte Christo. Nisam prognan. Ali se spremam vratiti u borbu, osvetiti se svijetu za nepravde koje se događaju pišući gorke psovke koje ću negdje pokušati podvaliti kao stihove i priče o borbi čovjeka da sačuva ljudskost štogod ona bila jer odavde gdje sjedim shvatam da ljudi nema, oni su odavno izumrli, ubile su ih velike ideje i podjele svijeta, progutali su ih ekrani i male kapsule na kotačima koje ih odvoze jedne od drugih.

Marko Tomaš

Mobilna književna rezidencija, Čelobrdo, Crna Gora, 2016.