• Search form

OBEĆANA ZEMLJA

/ SELI-B

OBEĆANA ZEMLJA

GSP - PUT U SREDIŠTE ZEMLJE - Poslednjih deset godina češće sam se vozila sanitetom i kolima hitne pomoći, nego autobusom. Svaki odlazak u zdravstvenu ustanovu za mene predstavlja veliki izazov i izlaganje još nedovoljno racionalizovanom strahu, stresu i naletu bolnih sećanja iz prethodnih deset godina.

Ustajem, odlučujem da ostavim kola na parkingu svoje zgrade i današnju avanturu započnem vožnjom autobusom. Upoznajte svoje sugrađane da biste ih bolje razumeli!

Ulazim i jedva unosim teret posttraumatskog sindroma kroz zadnja vrata, vadim iz novčanika malu, na dodir prijatnu karticu. Uredno je prevlačim preko aparata koji me bojkotuje. Ponovo kružim, bajam, mašem… Aparat me i dalje bojkotuje. I taman kad htedoh glasno da negodujem, osetih ruku na svom ramenu i tihi, usporeni glas: ''Mislim da u ruci držiš svoju vizit kartu, a ne bus plus''. OK. Sugrađani su upoznali mene, sada ću ja njih.

Japanci su izvesno mršaviji, omanji, staju na sedišta. Nama gluteusi vire sa istih. Svi odsutni, zamišljeni. Čovek sa tikovima, gospođa koja u ranim jutarnjim časovima diktira recept za neku pitu, i to toliko glasno da nam se svima, uključujući i mene sa akutnim gubitkom apetita, zamezilo. Osetila sam miris i ukus te pite. Dve studentkinje analiziraju kombinacije ispitnih pitanja. Gledam kroz prozor - cvetaju magnolije, trafike i pljeskoteke. I taman kada sam bila na putu da, nošena asocijacijama i magnolijama, otputujem na neko ljubičasto mesto, osetih miris nečega. Izvesno nije magnolija, još manje pita, topla ukusna pitica. Povlačim čipkastu maramu preko nosa, ali miris prodire kroz čipku. Ekspeditivna pojava izlazi sa zadnjih vrata, utrčava na prednja.

“Majstore, jedan ti se uneredio na sedištu. Eno ga, spava”.

Majstor: “A šta ja da mu radim?”

“Pa izbaci ga”.

I izbacio ga je bez vidljivog osećaja neprijatnosti. A mi i autobus ostadosmo neprijatno uneređeni. Izašla sam na sledećoj.

Toliko o upoznavanju i razumevanju sugrađana. S moje strane i previše.

SANITET - PUT KOJIM SE REĐE IDE

Sedim u sanitetu. Osećam napad panike i pokušavam da ga potisnem posmatrajući situaciju kroz svoje lakmuse i paralelne filmove.

Desnom, inače ukočenom rukom, pridržavam invalidska kolica i Mrs Nensi u njima. Ona se podupire, koči onom zdravom nogom dok onom sa gipsanim, srednjovekovnim oklopom teškim sto i koliko kilograma, balansira u vazduhu. Levom pridržavam zadnja vrata uprkos sugestiji da je moja mera opreza izlišna. Iskustvo progovara iz mene. Jednom su se otvorila. U sanitetu nema ničega. Nema onih aparata, boca, ekrana i koječega što viđamo u filmovima kada vraćaju pacijente u život u ključnim kadrovim komercijalnih kinematografskih ostvarenja. Ćebe i boca. Momci krajnje ljubazni, negujući, saradljivi sugrađani.

Preko puta - Čovek koji se ne proverava, meni bizak, Harvijev otac. Primećujem nešto neobično na njegovom licu. Širok, nikad širi osmeh. Namestio zube, osmi put. Iskustvo je progovaralo iz mene svih osam puta. Ja sam namestila svih dvanaest - jednom, kod privatnika u vrednosti pola kredita za kola. Investicija za budućnost, ulaganje u sebe. On - lojalan svom izabranom stomatologu u izabranom DZ u Obećanoj zemlji.

ORTOPEDIJA - LJUDI IZ OBEĆANE ZEMLJE

Guram krevet na točkovima, balansiram. Ja i ostali vozači kreveta na točkovima. Plovimo, sudaramo se, zaglavljujemo i izvinjavamo solidarni u nedrealnoj sceni, nadrealnog filma o našoj nadrealnoj stvarnosti. Na krevetu leži moja Mrs Nensi. Lekar, onkolog, doktor nauka u penziji i gipsu. Uplašena, tako malena i bespomoćna. I dok svi diskretno dojavljuju svojim vezama da su pristigli, moja Mrs Nensi i ja strpljivo čekamo red. Nemamo kesu - zahvalnicu kraj sebe.

Hodnik popločan krevetima na točkovima, gipsanim radovima po ekstremitetima brojnih pacijenata i, naravno, mahom pozajmljenim štakama. Pogled mi klizi po poznatom prizoru. Uočavam detalj koji je ili nov, ili ga ranije, u moru inspirativnih, nisam primetila - Natpis na vratima jedne ambulante “Sanitarni propusnik”. Verujem da sam ga dobro pročitala i bez naočara. Nemam ideju ko koga tu propušta i gde.

Dolazi Čovek koji se ne proverava. Nema osmeha. Vadi zub iz džepa, deveti put.

Uzimam, tvrdim, najlepši kapućino koji se može u ovom gradu popiti. Onaj iz automata, za 40 dinara. Krećem ka izlazu da upotpunim ugođaj cigaretom. Nailazim na novu nadrealnu scenu.

Automatska vrata na ulazu u zgradu su se zaglavila, kako mi rekoše, preko kolica pacijenta u prolazu. Malo selojtepa, improvizacija i specijalizacija i nekako proradiše. Sanitarni propusnik.

Radno vreme prve smene privodi se kraju. U hodniku ostali samo nas troje. Čujem poznato ime i prezime. Gledam dvokrilna staklena vrata. Na levom piše deset, na desnom jedanaest. Otvaram desna, podižem kvačicu na vratima br. deset, otvaram i njih. Uguravam krevet na točkovima, skupljam se u ćošku. Za Čoveka koji se ne proverava nema više mesta.

Sagledavam da se u dvadesetak kvadrata nalaze dva lekara, dva pacijenta, dva kompjutera, dve sestre, dva pratioca i dva para štaka. Nisam mogla da se suzdržim: “Ja se vama divim”. Oni su moji sugrađani u Obećanoj zemlji.

TAXI

Odustajem od sopstvene znatiželje i sugrađana, podižem ruku, zaustavljam vozilo. Piše: Taxi, Zastava 101. Ulazim i ne verujem. Na zadnjem sedištu, tik uz mene 17 kesa iz Amana, na prednjem sedi taksistina žena. Jede.

Taksista je već pojeo piticu ili nešto sa mnooogo belog luka.

Video
15.03.2024 | 17:08

Izazovi projektnog finansiranja nezavisne kulture

Predstavnici nezavisnih scena Hrvatske, Srbije, Slovenije, Severne Makedonije, Bosne i Hercegovine, Kosova i Crne Gore govore u video intervjuima o problemima i izazovima projektnog finansiranja, specifičnostima u tom pogledu u svojim sredinama i