• Search form

08.08.2016 | 16:24

Fantazija jubileja

Fantazija jubileja

20. Međunarodni filmski festival FanTasia, Montreal, 14. jul – 3. avgust 2016.

Piše: Dejan Nikolaj Kraljačić

“Festivali kao FanTazija su neverovatno važni zato što dosežu do same srži onoga što radite, i to ne u smislu komercijalnog... Suštinski su usklađeni sa vašim radom, a to je prava retkost danas”, izjavio je ovogodišnji dobitnik specijalnog priznanja Cheval Noir - veliki Gilermo del Toro (Guillermo), čije je pojavljivanje prepuna velika sala Festivala propratila stajaćim ovacijama koje su se protegle u nedogled. Fantazija je svojih 20 impresivnih godina proslavila, kako organizatori ističu, i najvećim izdanjem do sada, kako uostalom i dolikuje jubileju tog unikatnog filmskog slavlja sa nadaleko čuvenom publikom. Prebogat program uživalo je više od 100.000 gledalaca na preko 200 projekcija (uključujući i besplatne pod vedrim nebom, kao i filmove virtualne realnosti), a Festival su posetili i gosti izuzetnog renomea, svi odreda puni reči hvale i podstreka da montrealska filmska svetkovina doživi još mnogo jubileja. Naravno, Fantazija je po svom običaju ugostila i niz debitanata, a čini se kako su filmski prvenci naročito ove godine došli do punog izražaja, demonstrirajući zavidnu umešnost i zrelost izraza.
 

 Guillermo del Toro i Tony Timpone, kodirektor međunarodnog  programa

Kanadsku produkciju, tradicionalno slabijih dometa od onih sa drugih područja sveta, obeležilo je teško ponovljivo veče u najširem smislu – u istoj sali, jedan za drugim, prikazana su dva dragulja koja stižu iz Toronta - izuzetna, angažovana drama Prestonica kidnapovanja (Kidnap Capital) debitanta Felipea Rodrigeza (Rodriguez), i potpuno joj drugačija (i ne samo njoj!) Operacija lavina (Operation Avalanche), mokumentarac Meta Džonsona (Matt Johnson) koji je debitovao višestruko nagrađivanim Prljavštinama (The Dirties, 2013), svojevremeno jednim od hitova Fantazije. No, simptomatično je i to da oba ostvarenja direktno tretiraju teme SAD-a, tako da bi nedovoljno upućen gledalac teško mogao i da pretpostavi da je zapravo reč o filmovima proizvedenim od strane američkih najbližih suseda.

Prestonica kidnapovanja snažna je i više nego upečatljiva drama koja se bavi globalnim problemom ilegalne imigracije, ovde vešto prelomljena kroz prizmu američke prestonice kidnapovanja – Finiksa u Arizoni. Naime, kako špica filma ističe, Finiks “krasi” preko 1.000 privatnih kuća u čijim su podrumima smešteni kidnapovani imigranti iz Latinske Amerike (naročito Meksika), gde su brutalno zlostavljani od organizovanih kartela koji, da bi ih pustili na slobodu, zahtevaju neretko i teško dostižne svote novca od rođaka nedužnih zatočenika. Kombinujući nekoliko istinitih priča, Rodrigez, inače i potpisnik ovog nadasve preciznog i zrelog scenarija, na najubedljiviji mogući način oslikava zlokobnu situaciju nemoćne grupe muškaraca zatočene u jednom od podruma Finiksa, a na razvoju karaktera i vođenju priče, te gradiranju tenzije, mogli bi mu pozavideti i najiskusniji doajeni realističnih drama i trilera koji pritom stvaraju u značajno većim budžetskim okvirima. Kompletna glumačka podela, predvođena harizmatičnim Portugalcem Paulinom Nunisom (Nunes) u ulozi tamničara, pružila je toliko ubedljive role koje nas ne prestaju progoniti dugo nakon filma, dok uverljivosti klaustrofobične atmosfere svakako da značajno doprinosi ozbiljan rad direktora fotografije Borisa Mojsovskog (takođe i jedan od producenata filma), inače Sarajlije nastanjenog u Torontu. Ukupno uzev, Rodrigezovo ostvarenje najbolji je dokaz da u pravim rukama, niskobudžetni film može da urodi ozbiljnim produktom kojem ništa ne manjka, niti mu se išta može zameriti. Naprotiv! Prestonica kidnapovanja je veoma snažno i značajno delo koje bi moralo privući pažnju kako najšireg auditorijuma, tako i kritike.

Operacija lavina problematizuje iskrcavanje Amerikanaca na Mesec 1969. godine, preispitujući čuvenu teoriju (zavere) prema kojoj je za uspeh misije Apolo 11 zapravo zaslužna umešna ekipa filmskih stvaralaca koja je sve iscenirala u filmskom studiju Kalifornije. No, Operacija lavina prevazilazi uobičajena osporavanja čuvene misije, kao i teoriju da je sve kreirao slavni Stenli Kjubrik na setu svoje Odiseje u svemiru 2001 (1968), iako mu odaje dužno poštovanje kroz sugerisanje da su njegova rešenja na setu generisala ideje kako da ekipa neafirmisanih filmadžija sprovede svoju prevaru u delo; u Operaciji se svakako posebno ističe ingeniozna igrana scena rekonstrukcije seta Odiseje sa samim Kjubrikom, bravurozno izvedena samo iz postojećih fotografija od strane Tristana Zerafa (majstora za vizuelne efekte i na holivudskim filmovima). Met Džonson, potpisnik ovog krajnje sofisticiranog scenarija sa svojim stalnim saradnikom Džošom Bolsom (Josh Boles), takođe i briljantni tumač glavne uloge – lidera tima mladih dokumentarista koje CIA ubacuje u redove NASE, nadasve nadahnuto, zapanjujuće vešto i precizno dočarava kraj šeste dekade prošloga veka i atmosferu paranoje hladnoratovske politike, i to u veoma svedenim budžetskim okvirima. Uverljivosti i autentičnosti samog filma doprinosi i činjenica što njegovi tvorci nisu zagovornici iznesene teorije, tako da nije reč o obliku ideološke manipulacije, već objektivnijeg pristupa koji se zasniva na potencijalno mogućem, kao rezultatu ekstenzivnog istraživanja samih stvaralaca, odnosno inteligentnom iznalaženju nedostataka zvanične verzije. Ovo u mnogome jedinstveno i hrabro ostvarenje, ne samo zbog (ostvarenih) visokih ambicija, već i recimo polulegalnog snimanja postrojenja NASA-e, prava je lekcija šta sve može da postigne jedan neizmerno posvećen kreativni tim (istina retko toliko raskošnog talenta) u skromnom budžetskom okviru. Prirodno, ovaj produkt koji u sebi sadrži nešto i od one neuhvatljive magije filma odmah je prepoznat i biće distribuiran od New Line Cinema.

Da toliko rabljene priče o duhovima koji nas proganjaju bilo u ukletoj kući ili svuda oko nje mogu i dalje da odišu svežinom kroz drugačiji tretman temata, na najbolji način je demonstriralo nekoliko recentnih proizvoda prevashodno nezavisne produkcije SAD-a. Idemo dalje (We go on) dvojca Endi Miton (Andy Mitton, potpisnik i scenarija) i Džes Holand (Jesse Holland) i Drugo zlo (Another Evil) debitanta Karsona D. Mela (Carson D. Mell, potpisnik i scenarija) najbolji su primeri revitalizacije podžanra. Korak(e) dalje otišli su i Pre nego se probudim (Before I Wake) Majka Flenegana (Mike Flanagan, koji istina distribuira mini-major Relativity media, skoro oporavljen nakon bankrotstva), poetični film deltorovske vizuelne lepote o usvojenom dečaku čije se noćne more materijalizuju, i ubedljivi prošlogodišnji debi Jang Cehiana (Jae-hyun) Sveštenici (The Priests), prilično uspeli korejski odgovor na Fridkinovog Isterivača đavola (The Exorcist, 1973).

Idemo dalje zavodljiva je priča o depresivnom montažeru uplašenom od smrti (ili pre života) koji je odlučan u želji da sazna da li se nešto krije nakon života. Kako već veruje samo opipljivim dokazima, on objavljuje oglas u novinama nudeći 30.000 dolara onome ko mu pruži konkretne dokaze da duhovi postoje. Naravno, oglas izaziva ogromno interesovanje prevaranata, ali rezultira i sa tri poziva koje je teško odbiti. Tako protagonista kreće sa svojom majkom u preispitivanje koje će dovesti do niz neočekivanih situacija sa obe strane stvarnosti, u vešto gradiranoj priči od satirične komedije do pravog horora. Dvojac Miton/Holand nas toliko suvereno vodi kroz svoju intrigantnu priču da kod gledaoca naprosto izaziva nezasitu potrebu da se samo nastavi odvijati - ide dalje, rezultirajući niskobudžetnim filmom prilično jedinstvenim u podžanru paranormalnog horora ukupno uzev, daleko ispred vodećih ostvarenja ove žanrovske pripadnosti aktuelne holivudske ponude.    

Za prvenac Karsona D. Mela (Carson D. Mell, potpisnik i scenarija) Drugo zlo (Another Evil), sa uvek neodoljivim Stivom Zisisom (Steve Zissis), kako u ostvarenjima braće Duples (Duplass) tako i drugih, i više nego upečatljivim Markom Prokšom (Proksch) u roli beskompromisnog isterivača duhova, važi mnogo toga već izrečenog za Idemo dalje. Reč je o rafiniranoj, istančanoj satiri koja u ruhu krajnje svedenog, niskobudžetnog filma zapravo otvara skriveno, uvek provokativno pitanje – može li nerazumna borba protiv zla dosegnuti još veće zlo? Nakon što se protagonista (Zisis), po zanimanju apstraktni slikar, susretne sa duhovima u svojoj vikendici, on poziva krajnje ležernog, ali i iskusnog isterivača duhova koji sa lakoćom ustanovljava da su duhovi naseljeni u vikendici benevolentni i da se nema potrebe boriti protiv njih, te zdravorazumski predloži navikavanje na iste. No, slikar prirodno nezadovoljan izostankom najgore dijagnoze, poziva drugog isterivača (Prokša) koji u svakom pogledu nepogrešivo izgleda kao oni pravi. Ali, stvari nisu uvek onakve kako izgledaju, što nam na izuzetno inventivni način poručuje ovaj zapravo duboko human film o samoći, nepoverenju... fanatizmu.       

Iako autor brojnih kratkih filmova, debitant u dugometražnim vodama Bobi Miler (Bobby Miller, potpisuje i scenario) je svojim Suštinskim pročišćenjem (The Master Cleanse) ponudio izuzetno pedantno vođenu, još jednu inteligentnu satiru koja zadire duboko ispod ljušture kakve klasične crnohumorne priče. Milerov protagonista, razočaran životom nakon raskida emotivne veze, odlazi u veoma nekonvencionalni, tajanstveni rehabilitacioni centar u koji stižu samo odabrani nakon što zadovolje kriterijume prijemnog. Na licu mesta, on i ostatak probranih moraće se suočiti sa sopstvenim demonima koji im postaju i doslovna pretnja po život. Veoma sofisticirano i vešto sprovedeno.

Azijski film, kao celina tradicionalno najkvalitetnija selekcija Fantazije, i ove godine demonstrirao je svoju nadmoć. Niz glavnih priznanja otišlo je na Daleki Istok, uključujući i Grand Prix – Cheval Noir za najbolji film Vozu za Busan (Train to Busan) koji je napisao i režirao Jan Sanhoa (Yeon Sang-ho), visokobudžetnu priču o zombijima koji osvajaju pomahnitali voz, vagon po vagon. Reč je o prvom igranom filmu autora poznatog po dugometražnim animiranim ostvarenjima sa ozbiljnim temama angažovanog karaktera (Kralj svinja / King of Pigs, 2011, Lažni / The Fake, 2013), a Sanhoa je predstavljen i svojim prethodnim filmom – animiranom Stanicom Seul (Seoul Station) koja je inače prednastavak Vozu za Busan (!). Treba napomenuti i da je, nakon što je ispraćen stajaćim ovacijama u Kanu, Voz zabeležio i najveću zaradu u bioskopima Južne Koreje tokom ulaznog vikenda ikada, i nezadrživo hrli dalje ka obaranju svih preostalih rekorda matične mu zemlje. Kada smo već kod rekorda gledanosti, na programu se našla i veoma uspela akciona komedija najvećeg finskog režisera Renija Harlina (Renny Harlin, dominanto na engleskom jeziku i kineskoj produkciji) - U potrazi za dužnikom (Skiptrace), koja je i najuspešniji bioskopski start Džekija Čena (Jackie Chan) u Kini tokom čitave njegove karijere. Nagradu za najbolju režiju dobio je kultni autor Kijoši Kurosava (Kiyoshi Kurosawa) za Jezivog (Creepy), efektnu horor triler adaptaciju nagrađivanog japanskog romana.

Ekranizacija kontroverznog japanskog romana Hirojukija Moruna (Hiroyuki Maruno) Kijamači Daruma (Kiyamachi Daruma) u režiji Hideoa Sakakija bila je naročita poslastica programa. Reč je o beskompromisnoj, veoma uznemirujućoj krimi drami koja formalno tretira jakuze na krajnje neuobičajen način, dok u isto vreme suštinski varira prepoznatljive kanone (pod)žanra, pre svih lojalnost, preispitivanje granica ljudske istrajnosti i digniteta. Svojevremeno lider Kijamači klana jakuza iz Kjota u nesretnom incidentu ostaje bez svojih ekstremiteta, te tako postaje beskrupulozni, nesnošljivi uterivač dugova brojnih porodica. Jedino što može je da gmiže, pa dužnici bivaju prisiljeni da mu udovoljavaju, tj. zadovoljavaju sve njegove najmračnije želje... ili da vrate dug što je često nemoguće. Sakakijevo ostvarenje je radikalna i upečatljiva studija karaktera koja pokreće niz etičkih pitanja, a sama brutalnost filma nije u službi ekstravagance već da ista odzvanjaju i dugo nakon pogledanog film.      

U odnosu na poreklo nastanka, može se reći da je evropski film pružio najmanje. No, uz talas festivalske uspešnosti turskog filma poslednjih godina, čini se kako tek suvereno plovi izvrsni dugometražni animirani film Zao mačor (Bad Cat) koji je još jedan izuzetno vešt debitantski uradak, koji potpisuju Ajse Unal (Ayse) i Mehmet Kurtulus. U pitanju je ekranizacija kultne strip serije od kraja 1990-ih - Kotu Kedi Serafettin, autora Bulenta Ustuna. Film tretira sučeljavanje ozloglašenog mačora Šera, kriminogenog karaktera i sklonog svim porocima (inače i lidera male, ali odabrane lokalne bande periferije Istambula), sa svojim neiskvarenim sinom za kojeg nije znao ni da postoji. Tokom filma Šero će pokušati da osvoji i srce lokalne lepotice, kao i da izbegne besomučne napade zombiranog gazde sijamske mačke koji je odlučan da mu se osveti za smrt svoje mezimice, iako je ona stradala pre nesretnim slučajem. Duhovito, energično i efektno!       

Kao naročiti ekskluzivitet čitavog programa svakako je film debitanta iz Irana Babaka Anvarija Pod senkom (Under the Shadow, potpisnik i scenarija), ostvarenje koje apsolutno pomera granice kada su u pitanju filmovi na farsiju, koji istina polako počinju da iznenađuju svojim novim pristupima u odnosu na uobičajen kojim su razmazili međunarodne festivale.

Reč je o nadasve zreloj, istančanoj, sigurno vođenoj drami koja evocira osmogodišnji ratni sukob između Irana i Iraka u osmoj dekadi 20. veka, hrabro prelomljenoj kroz prizmu heroine koja pokušava da se izbori sa pogubenim posledicama islamske revolucije 1979. godine. Nakon što joj muž odlazi na ratište kao lekar, protagonistkinja modernih načela (izvrsna Narges Rašidi / Rashidi), koja je koštaju nemogućnosti da ostvari svoju profesionalnu ambiciju i takođe postane lekar, kao što i rezultiraju opštim nepoverenjem okruženja - ostaje sama sa malom kćerkom u Teheranu, meti sve snažnijih iračkih vazdušnih napada. Suočena sa progresijom užasa ratne tenzije koja kćerci priziva dijabolično mitsko biće Džina, uz prisustvo neprijateljske rakete koja probije plafon ali ne i eksplodira, te panično ponašanje nazadnih komšija zgrade, Anvarijeva junakinja biva prepuštena sama sebi u misiji spasenja sopstvene kćerke... U ovoj oštroj, radikalnoj paraboli posrnulog društva, Anvarijeva minuciozno precizna režija pleni jednostavnošću i čistotom izraza, a nedvojbeno jasni, kritički podtekst u sociopolitičkom kontekstu Irana, po svom značaju svrstava ovo neizmerno hrabro delo (čija hrabrost prevazilazi i sam prikaz žene bez hidžaba u ordinarnom fizičkom kontaktu sa drugim polom što se nije videlo gotovo 4 decenije) verovatno na sam vrh produkcije na farsiju ukupno uzev!      

Festival je zatvoren na način na koji samo dolikuje Fantazijinom jubileju – jednim od najkvalitetnijih horor trilera koje su holivudski studiji iznjedrili poslednjih godina. Film Ne diši (Don’t Breath) Urugvajca Fedea Alvareza (autora koji se pozicinonirao svojim rimejkom kultne Rejmijeve Zle smrti / Evil Dead, 2013, a sam Sem Rejmi je i jedan od producenata Ne diši) pre svega nudi jedinstveno kreiranog antagonistu – oslepelog američkog specijalca koji je ostao bez kćerke (tumači ga izvanredni, harizmatični Stiven Leng / Stephen Lang), a zbog hendikepa mu, učini se i lakom metom triju mladih ljudi koji pljačkaju kuće. Ali, slepac je u fazi realizacije svog dijaboličnog plana ne bi li nadoknadio gubitak svoje kćerke... Znalački režiran, film pun tenzije, sa izuzetno potentnom, zastrašujućom premisom koja bi morala obezbediti dugovečnost još jednom nezaboravnom filmskom antagonisti.

Od gostiju je, sasvim razumljivo, ogromnu pažnju izazvao Kevin Smit (Smith). Kao i uvek inspirativan u svojim epskim živim nastupima, Smit je ovaj put nastupio sa svojom kćerkom Harli Kvin (Harley Quinn) koja opet uz kćerku Džonija Depa, Lili-Rouz (Lily-Rose Depp), i epizodno pojavljivanje samog Depa, tumači glavnu ulogu u drugom delu Smitove Iskonski severnjačke (True North) kanadske trilogije - Joga gubitnici (Yoga Hosers).

Reč je o tipu filmu kakav je, kako Smit tvrdi, oduvek nedostajao tinejdžerkama, ili, bolje njegovim rečima: “Film koji sam ja želeo da gledam kada sam bio dvanaestogodišnja devojčica.” Uz do sada, kako Smit kaže, najbolji i najadekvatniji prijem publike ovog filma o pokušaju invazije surovih legija bracista (mutiranih popularnih nemačkih farmerskih kobasica bratwurst, posledice eksperimenta vrsnog nacističkog naučnika), oduševljenje krcate velike sale Fantazije dodatno je stimulisala i najava zaključnog dela trilogije - intrigantnih Čeljusti Losa (Moose Jaws).

I za kraj, ono najatraktivnije. Nagradu za životno delo dobio je naproduktivniji autor sveta, japanska režijska senzacija Takeši Mike (Takashi Miike) koji je za samo 25 godina rada već stigao do 100 režijskih potpisa.

Kao što je bio čest slučaj i na ranijim Fantazijama, Mike je predstavljen sa svoja dva nova atraktivna ostvarenja, visprenom satirom Po Božijoj volji (As the Gods Will), i tehnološki superiornim SF-om Zemljazamars (Terraformars), oba nastala prema popularnim mangama. Zaključno sa ekskluzivitetom kakvo je pojavljivanje Mikea uživo (obično odsutnog gosta međunarodnih festivala širom sveta iz opravdanih razloga permanentnog rada na svojim projektima), čini se kako se FanTasia vinula do najviših visina koje uopšte jedan filmski festival može da dosegne. 

  Takeši Mike i Dejan Nikolaj Kraljačić (foto: King-Wei Chu)

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav