Gazipoljke Nade Kažić

Gazipoljke Nade Kažić

Gazipoljke Nade Kažić

„...Mislim da sam bila paganka, još mnogo pre nego što sam došla do definicije za moja vjerovanja. Kada sam upala u duhovnu krizu, na kraju sam opet pronašla smjer ka paganskom putu. Tada sam se počela vraćati svojim korjenima. Biti paganin je više teoretsko pitanje, to nije model života. To znači biti sposoban i mjenjati način sopstvene percepcije ali i recepcije drugih. Prolazimo kroz vrijeme u kome postajemo svjesni mnogih istina, a paganizam jeste i bio je način ispoljavanja harmonije sa zemljom i nebom, jedno mistično iskustvo... “
Nada Kažić nas vraća u mitska i paganska vremena, daje nam metaforičku priču o mladim, jedrim ženama koje sakupljaju plodove i ljekovito bilje u polju, dakle pagankama koje su za njenu inspiraciju bile okidač. U savremenoj percepciji, uz bat muških cokula odnosno ženskih potpetica, dobijamo viziju savremene žene, žene današnjice, koja samostalno i svjesno se probija kroz život, nekada Gazipoljka, a sada žena novog vremena.
U ambijentu Galerije Haos, ova mlada crnogorska autorka, nudi jednu drugu recepciju prostora, te generiše nove posmatračeve iskustvene percepcije. Za svoj izraz koristi aluminijumsku žicu, otpornu i laku, šezdesetih godina, veoma korišćenu od strane američkih minimalista. U njenom slučaju ne postoje kategorizacije i pripadanja. To je novi materijal u njenom radu, koji promatra za dalje izražavanje, koji sada daje potpuno drugačiji efekat njenim artefaktima. Razmišljanje o teksturi, dakle materijalu, je važan segment delanja ove mlade umjetnice, koja kroteći aluminijumsku žicu i oblikujući je u vidu ženske cipele sa uvijek drugačije obrađenom štiklom , koja je karakterističan ženski simbol, tvori jednu svojevrsnu prostorno i vizuelno auditivnu instalaciju.
Od keramičkih posuda za ženske suze, nazvanih lakrimarija, kojima je bila fascinirana, do Ofelije koja ide u šetnju, odnosno priče o ženi koja odlazi u smrt, i sa sobom nosi ono što žene ne govore, strah, indiferentnost, nasilje koje donosi ćutnju, a za sobom ostvalja jednu keramičku cipelu koja kasnije ostaje stalni motiv oko kojeg Nada tvori svoje zamisli, do Gazipoljki, koje sada donose promenu materijala ali čini se i stava umjetnice. .. Primjenu žice je najavila serija MINI FLEKSI VENERA, odnosno minijaturnih haljina od pomenutog materijala, koje odaju otisak putenog ženskog tijela, te emaniraju prisutni ženski identitet. Tako ekspresija naboja utkana u majstorski ukroćenoj Veneri od aluminijumske žice odaje autorkino dobro poznavanje i vladanje materijalom, te minucioznost u tretiranju sasvim krhkog i fragilnog ženskog bića. Venerine su se našle i na predstavljanju serija GAZIPOLJKI I; II; III; i to smeštene u zatvorenim vertikalama, jedna ispod druge, kako bi svakako stajale kao jedan predtekst ovog novog ciklusa. Naime, kako istoričarka umetnosti, Nataša Nikčević kaže u predgovoru teksta za katalog ciklusa MINI FLEXI VENERE : «Boginja Venera u antičkoj rimskoj kulturi simbol je ljupkosti i čulne požude. Bila je i «čuvarka plodnosti»....I praistoriske nage ženske figure sa naglašenim atributima žene –uvećanim grudima, stomakom, nazvane su Venerama (Vilendorfska na primjer) koje nisu nastale kao otjelotvorenje erotskih želja i estetskih predstava , već su prije «majke predaka» koje formom akcentuju pojmove punoće, sposobnosti rađanja, hranjenja..»
Neologizam gazipoljke, nastao od riječi gaziti polje implicira paganske radnje koje sprovode bosonoge žene, sakupljačice plodova u polju, pune energije, koje hrabro grabe naprijed, bez zastajkivanja. Ipak, bat koraka, sinhronizovanog marša, što je audio potka cijele predstavljene kompozicije, nespojiva je sa malim Gazipoljkama I, koje su zapravo prva cjelina smještena preko puta. Minijaturne, lomne štiklice, mrežaste teksture sa komadom pleksiglasa na vrhu ili na samoj štiklici, za vršak štiklice su prikovane uz zid. Stoje uspravno, potpuno iz profila, te se dobija percepcija umnoženog koraka koji nas vodi do Gazipoljki II koje su sada duboko zauzele prostor koji mladu umjetnicu izaziva kako bi ga potpuno osvojila. I zaista, prostor gornjeg segmenta u kome se nalaze Gazipoljke III je zaista potpuno osvojen štiklama iz treće serije koje sada, kako kakva sječiva ili bodeži, ukrštaju se i multiplikuju, zatim najednom izlaze iz koncepcije jer su prikovane za zid, i kako je već mnogo puta rečeno, čine kao jedan žičani štit.
Ova darovita autorka, ispisuje svoju putanju u potrazi za novim formama, adekvatnim materijalima koji mogu da služe njenoj likovnoj poetici, koji daju sasvim nove efekte njenim artefaktima. Dakle tekstura materijala može da propusti sasvim nova promišljanja koja impliciraju i ideju o prostoru koji je takođe inspiriše i potpomaže misaone reakcije autorke. Njena vizija, kao što smo vidjeli, otisnuta u raznim materijalima je nešto što je nakon svega dovodi do raznih zaključaka, te vjerujemo i smjernica u daljem traganju. Sama kaže da će dalje nastaviti svoja ispitivanja u ovom materijalu, ipak vjerujemo da će otkriti još novih mogućnosti kako bi uobličila sve nemire i sentimente savremenosti.
Postoje oni koji olovku koriste kako bi ostavljali otiske na telu i na duši, oni koji olovkom sintetizuju sve do ilustrativnosti ili oni koji svoju želju za posedovanjem i izražavanjem prirodnih formi upravljaju prema previranjima na savremenoj likovnoj sceni. I na kraju ima i onih koji interpretiraju ženstvenost jednim emotivnim i simboličnim jezikom neocrteža-oprostorenog crteža.
Nado, srećno u daljem traganju..!

Vladana Spaić