NOVI UDAH MINULOG

Kao da se čuje muzika koja dolazi iz velikog dvorišta kraj puta, tjera pogled ka jednom čini se naslikanom segmentu minulog vremena, zvuci  Vivaldijeva Četiri godišnja doba, koncert za violinu u čarobnom vrtu, na mjestu nekadašnjeg  porodilišta, gde se sada smjestio improvizovani auditorijum, ovdje se rodila nova snaga umjetnosti. Upravo tu  nastaje taj inicijalni fluksus ishitrenog poteza koji se stapa u mreži estetičnog osjećanja proživljenog momenta. Dom našeg slikara Srđana Vukčevića je baš ovdje, novooformljena kuća stila u kojoj promišlja kako da zaustavi krađu vremena kojoj je čovijek izložen, gdje povezuje ambivalentne situacije te ih smješta u ovovremene okvire, i na kraju on ipak ne traži način da razumije i razriješi metafore savremene retorike, komleksnog govora sadašnjice. Sjećam se da su novljani pričali kako se doselio jedan tihi slikar iz Pariza, našeg porijekla, koji će sada napraviti baš tu svoj kreativni kutak, sopstveni ambijent u kome će nastaviti svoj minuciozni rukopis. Srđan Vukčević, otkriva svoj artistički osvrt u Galeriji Haos, radoznaloj beogradskoj publici i to na izložbi koja se otvorila 15. februara i trajaće skoro mjesec dana. Oko četrdesetak probranih radova na papiru, iz devedesetih do najrecentnijih godina, na granici crteža i slike sa apliciranim primjenjaškim segmentima najčešće tekstila, kroz koje  Vukčević još jednom otkriva već osvjedočenu ljubav prema pozorištu. Koketni kupidoni, blagotvornost i rafinman dvorskog aksesoara barokne atmosfere, otkrivaju ličnu viziju  nekog boljeg svijeta.

Oko kuće vrt, vrt sa eksponatima zarobljenog vremena deponovanog u staklenim kockama. Sa strane, staklena kuća, veranda, u kojoj smešta svoj slikarski materijal, potom kuća u kojoj živi,  sa isturenom kulom sa biforama i kupolom koju nosi, te  salonima mirisa u kojima je već odavno došlo vrijeme za čaj koji će biti poslužen iz najfinijih porculanskih čajnika,  ispijan iz šoljica iz istog servisa. Ovde je zarobljena i kultivisana umjetnost indiferentna u odnosu na modernizam vremena, koja zaobilazi sociološke analize , političke komentare, ne poziva u nadrealno, već  vraća u vrijeme kada je umjetnik otkrivao ljepotu u ordinarnim stvarima svakodnevice. 

Kao plod slobodne interpretacije, koja se zasniva na viđenim djelima nesvakidašnjeg autora, koji svojom kičicom postiže atmosferu,  donosi istovremeni  mir i tišinu ali i glas koji progovara i poziva na sjećanje. Tračak neba  ušiven je za ivice i kapiju koje determinišu  parče zemlje, vrt versajskih ruža sa razlivenim zrakom sna na javi, kojim ponosno hodi, potonji  glavni junak minule izložbe Feliks Jusupov. Zlatni prah koji se rasipa na listovima i laticama koje nose sa sobom stidljive dame na zrinjevačkoj promenadi, prah rasut po tek oformljenoj ponti  pletilja čipki, baldahin, koji natkriljuje dječaka  dok jaše drvenog konjića, sasvim zaštićenog od spoljnog zla, ispred koga, plove jedrilice koje  vjetar fluktuiše hučući i stimulišući njihova jedra, ali koje ne idu nikuda, ostaju na mjestu, u moru tišine…to su Vajldovske slike prizora mjesta sa zvijezdama vodiljama, koje najviše sjaje kada nema puta, nema snage, kada nema gdje, kada je glupost velika, kada je potreban san, da premosti se bezdan. Putena lica rumenih djevojaka, bademastih  očiju, zaustavljenih  pogleda nalik sa Gojinih portreta,  po kojima pada kiša koja spira sve ono što treba zaboraviti, nepomično stoje kraj dječaka koji nosi mehaničku igračku na dršci, kao vencijansku masku kojom će pokriti lice. Najveće relikvije su raznobojne činije što čuvaju etar, kvintesencu koja ispunjava nebeski prostor iznad mjeseca, tu pratvar u kojoj se dešavaju specifične pojave u prirodi. Ova slika otrgnutog izmaštanog segmenta mjesta kraj puta krije sve porive i namjere likovnih zapisa ovog umjetnika.

Njegovo rafinovano slikarstvo, bilježi poetične varijacije na temu paralelnog svijeta. Posve intimnog, na rubu emocije i sjećanja. Bogatstvo poteza, hromatska zajedništva koja kombinuje u harmoniji narativnog tkiva, profiliše lica, predjele, prošle momente, evocira atmosferu na platnu koje postaje barokna pozornica.  Riječ je o jednoj  kompleksnoj umjetnosti, sintezi više rasutih ličnosti, zatečenih u minulim vremenima, raznim situacijama, smještenim u novoizrežiranim prizorima, o anđelima skrivenim u tuđim plahtama, junacima koji poziraju kao za pobjedničke portrete. 

Multipoetično stanje umjetničke prakse, krupni korak ka novim, digitalnim umjetnostima ostavlja pitanja vezana za konzistentnost i izolovanost slikarskog manira  našeg umjetnika koji u moru htjenja za inovativnim pomacima, postaje autentična pojava. Slijedi sopstvenu vokaciju, razvija sopstveni slikarski diskurs koji ne komunicira sa spoljnim okružijem, sa brzinom koju diktira vrijeme, stilom koga nameću drugi. Sa jednim pogledom  na prošlost, on postavlja novi put kojim ide dalje, te svom slikarstvu daje novi udah,  ostajući tako u svom netaknutom kreativnom limbu.

Povodom izložbe Srđana Vukčevića u Galeriji Haos u Beogradu (15.2. - 11.3. 2011).

Vladana Spaić, istoričar umjetnosti