RENATO BARETIĆ: Blizikuće

Smećkasto, otpalo i vjetrom donijeto lišće hrasta ispod stabala još malo pa dozrelih maslina. Napola zgužvana limenka piva bezobrazno odnekud bačena na slabo održavani travnjak i, uokolo, mnogo mora i neba, a u sredini Sveti Stefan koji bi, da je isti kao u mojoj mašti, morao sve vrijeme veselo poskakivati od vlastite ljepote.

Tako izgleda kadar s mojeg jedinog prozora ovdje, kadar nizbrdice ponad otvorenog mora, blago zamućen sivkastom mrežicom protiv komaraca i muha, protiv hrastovih umrlih listova i ljetos odbačenih limenki piva. Moglo bi se ovdje i pisati, čim se malo priviknem na prizor - pomislio sam čim sam ušao i spustio kufer. Stolić pred tim prozorom na ostakljenom balkončiću i udobna fotelja uz njega, pogled od otvorenog mora do oblacima okrunjene planine: može li bolje?

Čep prvog otvorenog piva podmetnuo sam malo kasnije pod nogu tog stolića, da se prestane ljuljati na svako slovo koje pritisnem. Odvikao sam se od spavanja na jastuku, pa si ovaj s kreveta podmećem pod guzicu jer fotelja - a nije da i dalje ne izgleda udobno - toliko propada da kuckati po tastaturi mogu jedino bradom ili nosom. Ovako je, s jastukom ispod trtice, ipak moguće, ali sad onaj pivski čep izleti ispod noge stola svaki put kad srednjim prstom pritisnem "enter" za novi redak, a pritišćem taj "enter" stalno jer prepravljam dijaloge u jednom scenariju.

Ne, ovdje ipak ne mogu pisati.

I užasno me nervira ona limenka piva na travnjaku: ni kiša ni vjetar niti muhe ne uspijevaju je već pet dana pomaknuti ni za milimetar, najradije bih noktima potrgao tu mrežicu protiv pisanja, pa još temeljitije zgužvao taj aluminijski cilindar i hitnuo ga što dalje iz vidokruga. A to ne mogu - ako ni zbog čega drugog, onda zato što ni sve ovdašnje dnevnice ne bi mogle nadoknaditi počinjenu štetu na toj mrežici.

A pisati moram. Ne zbog neke unutarnje potrebe (ta me odavno prošla) nego zbog vanjskog pritiska. To je ono kad ti struja, žena, voda, odvoz smeća, porezna uprava, knjigovođa, urednik, urednica, sin, kći, auto, ormar, zavod za mirovinsko osiguranje, režiser, domaćini, producent, zubarica i onaj s benzinske pumpe uglas zaurlaju: "Piši, majmune!!!". A zaurlaju svakih pola sata, otprilike. Moram pisati, a tako mi je strašno neudobno, a još mi i koncentraciju razvaljuje ta ljepota kroz mrežicu, nepomičnoj konzervi unatoč.

Idem zato gore, u Saletovu kuću, tamo nam je ionako baza: Želimir i ja smo, na nižoj adresi, neka vrsta predstraže na putu do nje. "Književna kolonija", kažu. A ja se ne osjećam ni kao kolonizator niti kao kolonizirani. Samo sam, eto, jedan iz kolone (kolonice, zapravo) pozvanih ovamo da razmišljaju, razgovaraju i raspisuju se o jeziku i  zajednici.

"Jezik i zajednica", rekli su, a ja još ljetos obećao doći, pa makar i ovakav, šepavo ćopav. Noga mi je nikakva (gadno zeznuo skočni zglob na ravnom asfaltu Topličinog venca, usred Beograda, na prvi dan ljeta...) ali jezik imam. I to kakav! Dvije su mi zubarice (oduvijek izbjegavam muške stomatologe, valjda računam da će žene biti nježnije) dosad rekle da imam neuobičajeno kratku - tu sad fali latinska riječ, a nije mi pri ruci anatomski atlas - tetivicu između jezika i dna usta, znate onu tanku nit koja jezik veže sa samim dnom usmenosti, imate je i vi. Kratka mi je i zato ne mogu nikome jako isplaziti jezik, ona mu ne da van. Ali zato on brže klepeće nego drugima, kao odrezani rep boksera. Jeste li znali da, od svih pasa, repom najbrže (ako mu je kupiran do iznad guzice) najbrže maše bokser? Istina je, ozbiljan sam, znam iz kviza: znanstvenici su koncentrirano izbrojali da bokseri kupiranog repa mogu zamahnuti i do 280 puta u minuti! Samo ako su dovoljno veseli. E, tako je nekako i sa mnom i tim mojim jezikom koji ima skraćenu vezicu s mojom usmenom zajednicom. Klepeće, brate, triput brže od tuđih. Pogotovo kad sam dovoljno veseo.

A u Blizikućama sam bio, bez obzira na trajnu bol u gležnju. I u Buljaricama isto tako, baš dovoljno veseo. Nema to veze s alkoholom, nema šanse (meni su nešto govorili o tome koliko sam piva popio, a oni, braćo, za isto vrijeme popiše skoro jednaku količinu rakije!) nego sa zajednicom. A zajednicu (s)tvore ljudi koji lako nađu zajednički jezik. I nasmijavaju jedni druge. I ne prave se ni pametniji niti važniji nego što jesu. I kurče se jedino dok igraju bilijar ili pikado.

Sad vidim da nije u igri samo jezik: evo, čini se da su mi i tetive na prstima kraće nego drugima, pa klepeću po tastaturi više nego drugima, barem ovima koji su se dosad ublogirali. Zato ću skratiti. Taksativno (da ne bude kao u onoj "gdje si bio - nigdje; što si radio - ništa"), što sam napravio u tih devet dana književne kolonije?
a) pričao i slušao i čitao istim jezicima
b) zaradio tri eura pobijedivši jednom na pikadu (sreća da bilijar nismo igrali za pare, bankrotirao bih!)
c) popio Nikšićkoga piva (duboki naklon sponzoru!) skoro isto kao onomad davno dok sam pola godine švejkovao u Trebinju
d) upoznao desetak ljudi kojima bih sutra mogao dati ključeve svog stana i auta, siguran da će o obome voditi računa kao da je njihovo
e) naučio mnogo, a i dalje nedovoljno, o Paštrovićima, za koje sam dotad tek bio nešto načuo
f) pet puta se (tri plus dva, ili dva plus tri, briga me) na rastanku izljubio s vršnjakom koji je '91. bio na suprotnoj strani fronta - on s puškom, a ja civil - svojim novim prijateljem (Ana, pazi na njega, malo je kvaran ali puno vrijedi!)
g) malome, tek rođenome Vitu po ćaći poslao, oca mu očinskog, prvu knjigu koju će dobiti u životu
h) upoznao Čoku, kujicu mješanku i dvije identične mačke, čistokrvne sijamske blizanke
i) svima redom spominjao to da do 15. listobra/oktopada moram poslati aplikaciju za Tradukijevu i Krokodilovu jednomjesečnu književničku stipendiju u Beogradu, pa ćemo, ako bude sreće, tamo opet hrvatsko-srpski demokratski napredno zajedničariti, podbadati se i opet nešto suvislo  raditi na najugodniji način koji nam padne na pamet.
j) još punu vreću koječega o čemu bi se dalo naširoko pisati ali, velim, sad se moram posvetiti toj aplikaciji. I svima onima koji sveudilj vrište: "Piši, majmune!".

Književna kolonija 2015, Blizikuće, Crna Gora