SANDRA ZLOTRG: Dobru ženu je teško naći

Sandra Zlotrg, gošća Mobilne književne radionice u Blizikućama, profesorica je bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti. Lektorica, predavačica BHS jezika kao drugog/stranog, izvršna direktorica Udruženja za jezik i kulturu Lingvisti. Zagovaračica rodno osjetljivog jezika.

Dobru ženu je teško naći

Dok sam gulila krompir pokušavajući biti korisna (kad sam već ovdje kao pratnja a ne kao učesnica), naumpalo mi je da napokon mogu iskoristiti Đurin skeč Limun nam ne treba, možemo ga slobodno bačit a da se niko ne nasmije. Nijesam li u Crnoj Gori?

Bila jesam, četiri dana, ali dovoljno crnogorskog čula nisam. Domaćin kuće rezidencijalnog programa za pisce priča srpski, iako mu je melodija crnogorska. Takvu sam zbrkotinu ekavice i ijekavice (mleka i jotovanja tipa đed ili đevojka) još jedino čula u Laktašima, gdje se u ijekavsku dijalekatsku podlogu infiltrirao jezik beogradske štampe i televizije. Ako nije ekavski nije srpski, zar?

- Da, prvi put sam u Crnoj Gori. Da, prelijepo je. More, sunce, u Sarajevu samo što nije magla, hladno. Ne, nisam sigurna je li mi ljepši stari grad u Kotoru, Budvi ili u Ulcinju. U stari Bar nismo stigli. Fakat svaki piccola Ragusa.

Primjerom sagrađenog pa ostavljenog mjestašca u brdu blizu našeg, domaćini su nam objasnili otkud to da je od Kotora do Bara sve uporedo na crnogorskom i na ruskom. I bilbordi sa nekim ruskim Pervanom i продажа i ruski među turistima. Ulcinj sasvim druga priča. Crnogorski i albanski. Jedino Podgorica jednobojna.

Jezički toponimski biseri crnogorskog Jadrana definitivno su mi Skočiđevojka i Haj-Nehaj. Između čijeg li je ne i svog da ova bezimena heroina skočila u more, ne stigoh saznati. Haj-Nehaj, ima Gugl.

- Odakle ste? Iz Sarajeva? E, onda vam ne mogu naplatit. I ja sam iz Sarajeva. Živio u Hasana Kikića. Znate gdje je ta ulica? U njoj je rahmetli Alija živio. Kako ste zadovoljni autom? – pita lik što naplaćuje parking u Perastu ne obraćajući se meni iako sam ja ta koja drži ključ od auta. Čuj, nisam samo ghost na rezidenciji, možda je to neka fora?

Nije fora da samo žene postavljaju i sklanjaju. Peru suđe. Nije fora da ti se ne obraćaju na večernjoj pijanci kad sve druge žene odu, nije fora. Nije fora da je Vesna direktor i šef. Gdje sam ja ovo?!

Naš je jezik onaj u kojem se osjećamo kao kod kuće. Moj pamti sve gradove u kojima sam živjela i prilagođava se okolini. Kad smo se vratili kući nakon mjesec dana posjete familiji u Laktašima prvi put nakon rata svi su mi se čudili kako to samo pričam. Šta otežem. U Crnoj Gori sam se sa svojim đe skroz komotno osjećala. A totalno kodkućno mi je zvučao i naš domaćin dok nam je čitao neku staru crnogorsku priču o majci što je cijelu noć igrala na sinovljevoj svadbi iako je ovaj cijelu tu noć ležao u nekom žbunju mrtav od konjskog kopita. To je primjer - čega ono - majčinske ljubavi i tragike? Jel poenta u onom prastarom šta će svijet reći?

I ta crnogorska plemena i loze, zar to nije neka fora iz njegoševskih dana?

Eh, tu smo. Tradicija je to što nas razdvaja. Da, govorom odajemo svoje porijeklo (geografsko i (a)nacionalno), ali je li to sve što trebamo da bismo mogli reći da znamo drugu osobu? Nije. Ali jeste ono što treba prevaliti kako bi upoznavanje bilo moguće.

Tradicija je razlog zašto je crnogorski neprihvatljiv kao najmlađi jezik na svijetu i zašto je bosanski Vukov srpski. I zašto je, uostalom, prihvatljiviji bošnjački. O čemu mi pričamo? O imenima za jedan isti jezik ili o pravopisu što se u pet deka razlikuje za sve četiri varijante? Ako je tako, složit ćemo se. Jedan je jezik. Eto. Ali, ako je priča da jezik čuva, njeguje i baštini kulturu, biće i duh naroda... Eh, onda ništa od dijaloga. Svako svoje nek priča, na kojem god jeziku hoće, a ko neće, ima drugi sto iza ćoška kuće sa domaćom rakijom.

Od ghosta u gosta, pardon, gošću rezidencijalnog programa promovirala sam se primjedbom da je Vesna direktorica i šefica, da jezik odaje kako nacionalističku tako i patrijarhalnu (i svaku drugu) ideologiju. Da bez priče o ideologiji, nažalost, ne možemo. Iako smo se okupili kao pisci i spisateljice (zašto bi se moralo spisateljicu izvoditi iz pisca?!) i bez obzira što jezik koristimo da bismo se njime igrali i njime stvarali.

Kad smo došli u Blizikuće čudili su se što ja vozim. Ja kontala da stvarno jeste pohvalno da sam vozila cijelim putem od Sarajeva. A kad smo odlazili, shvatila sam da je čuđenje žensko a vozi.

Tako sam ja, vozačica, rokerica, jezičarka, mlada (razvedena) žena što voli starije muškarce, bila u Crnoj Gori. Kod kuće.

Književna kolonija 2015, Blizikuće, Crna Gora