ŽELIMIR PERIŠ: 6 minuta plakanja za Đorđa

Sunce je bilo nisko, probijalo se između betonskih kostura dva nebodera zauvijek prekinuta u izgradnji i tjeralo je da skrene pogled. Škiljila je kroz trepavice, ali nije pomagalo, snažni bljesak sunčevih zraka tjerao joj je suze. Da ne zaplače podigla je prozorsko staklo. Zatamnjeno staklo podiglo se uz tiho zujanje i sad joj se pred očima, ispred scene ljudi na pijesku, pojavio vlastiti odraz. Brada joj se tresla, oči su joj bile crvene i razrogačene, bila je samo nekoliko trenutaka odvojena od histerije. Da zaustavi suze počela je duboko disati. Krenu li suze čitava će slika nestati u vodenoj izmaglici, a nije smjela propustiti tu viziju, trenutke koje je dužna vidjeti i dužna zapamtiti i učiniti da ostanu zauvijek.

Da ne brizne u plač zatvorila je oči, ali bilo je još gore. Sad je njen mozak stvarao slike stvari koje će se tek trebati dogoditi. Vidjela je nož kako kreće, vidjela je njegovo tijelo kako pada, vidjela je sebe kako vrišti, kako istrčava iz automobila, kako na koljenima grabi prema njemu, kako licem pada u pijesak, kako joj se zrncima suhoće pune usta i oči, kako pokušava viknuti ali joj pijesak ne dopušta, kako ga iskašljava, kako ga iskašljava sad, kako ga iskašljava za deset godina, kako nijedna riječ iz nje ne izlazi bez hroptaja pustinje, kako nijedna suza ne uspijeva pobijediti pijesak, pijesak koji joj ne dopušta emociju, koji joj ne dopušta da isplače sebe, njega, njihovu nerođenu djecu, stan koji nisu uspjeli kupiti, bolesti koje nisu uspjeli dobiti, njene nedovršene škole, njegove završene fakultete finalizirane šestomjesečnim ugovorom za rad na platformi, njen strah od letenja, njegov strah od paukova, njen preljub, njegov oprost i sve sitne perverzije koje se iz njihovog neproživljenog života zauvijek sele u sablasno žute sjene pješčanih dina.

Otvorila je oči i shvatila da su završili s čitanjem. Ostalo je nekoliko trenutaka do izvjesnog, spustila je prozorsko staklo da jasno vidi što će se dogoditi, da jasno vidi njegov izraz lica. Ali sunce, ta beskompromisna sila koje brutalnom jasnoćom obasjava njenu nesreću, joj se ponovo zarezalo u vjeđe. Zaškiljila je ali nije pomagalo.

*Odgovor na "izazov" Đorđa V. Gregovića, povodom filma "Free Zone"

Književna kolonija 2015, Blizikuće, Crna Gora