Subotica oplakuje ruševine najstarijeg pozorišta u Srbiji
Protivnici kontroverzne i skupe rekonstrukcije prastarog teatra boje se da su njihovi strahovi bili opravdani, jer radovi na subotičkom pozorištu praktično stoje.
Piše: Milan Lisica
Četiri godine poslije kontroverzne odluke gradskih vlasti u Subotici da temeljito renoviraju neoklasično Narodno pozorište, koje je ujedno najstarije pozorište u Srbiji, zgrada ostaje otvorena rana grada.
Vlada Srbije kao i regonalna vlada Vojvodine kažu da nemaju novca da završe skupu rekonstrukciju kojoj su se već od samog starta protivili mnogi tamošnji arhitekti i aktivisti.
Dvije vlade potpisale su 2007. godine ugovor o obnovi pozorišta koje je bilo sagrađeno 1850-ih. U julu 2007. počelo je rušenje dvije trećine pozorišta.
Vlade su se obavezale da će dati 90% od potrebnih 25 miliona evra, a da grad treba da plati ostatak. Danas, međutim, kažu da je ponestalo novca i za zakašnjenje krive ekonomsku krizu.
Ruševina, koja sigurno ne uljepšava prolaznicima šetnju gradskim ulicama, ničim ne odaje da bi mogla rekonstrukcija da bude završena do 2012, kako su vlasti optimistično najavljivale.
Plan rekonstrukcije je ujedno jedna od najvećih investicija u zemlji na području kulture.
Neki od domaćih stručnjaka odmah su protestirali protiv plana kojim bi dvije trećune neoklasičnog spomenika nadomjestili betonom i staklom.
Opominjali su da je pozorište pod zaštitom države kao istorijski spomenik još od 1983., dok je 1991. bilo upisano u Državni registar kao spomenik posebne kulturne važnosti.
Subotičane ljuti činjenica da je Državni registar, kada je bilo odlučeno da će se demolirati dvije trećine pozorišta, odlučio da se očuvaju samo prednja fasada, baletska dvorana i zaštićeni foajei.
Ministarstvo kulture prihvatilo je ovakvu odluku ostavljajući dvije trećine pozorišta nezaštićenog po početku rekonstrukcijskih radova.
“Na žalost, finansijski plan nije više realističan i investitori nemaju novca da plate građevinskoj kompaniji koja zbog toga ne želi više da radi”, rekao je predsjednik upravnog odbora Narodnog pozorišta Jozef Kasa.
Zaustavili su radove zbog toga što im već dugujemo veću sumu novca”, dodao je.
“Fond za kapitalna ulaganja Vojvodine dao je nešto novca građevinskoj firmi, ali je dotok novca od njih prestao, zbog toga građevinci ne žele da nastave sa radom”, dodao je.
Da bi problem bio veći, lopovi su prošle godine ukrali više od 400.000 cigala koje su trebale da daju starovremenski izgled restauriranoj prednjoj fasadi.
“Policija nema informacije (o ciglama) te tako imamo još jedan ogroman problem, zato što će sada biti veoma teško dočarati starinski izgled na novom pročelju zgrade”, objasnio je Kasa.
On tvrdi da je državna vlada dala mnogo više novca najvećim gradovima, Beogradu, Novom Sadu i Nišu – nego Subotici, koja ima brojnu mađarsku populaciju i leži ka granici sa Mađarskom.
Kasa je dodao da je član odbora Fonda za kapitalna ulaganja Ištvan Pastor namjerno zadržavao isplatu sredstava.
Pastor nije želio da odgovara na optužbe, rekavši samo da su grantovi koje Fond dodijeljuje, ograničeni.
Originalni plan obnove je opisao kao preambiciozan. “Plan za rekonstrukciju i obnovu Narodnog pozorišta moja biti što je moguće realističniji”, rekao je Pastor za Balkan Insight.
U medijskom servisu Fonda za kapitalna ulaganja Vojvodine rekli su da je ta organizacija već uložila dva miliona evra u pozorište i da planira da do kraja godine uloži još million.
Tokom nedavne posjete pozorištu, ministar životne sredine i prostornog planiranja u Vladi Srbije Oliver Dulć upozorio je da vlada nema sredstava za završetak tako grandioznog projekta.
“Pokušavamo da pronađemo model finansiranja koji bi nam omogućio da u nekoliko godina završimo projekat”, rekao je.
“Takođe moramo naći realistična rješenja i zamoliti dizajnere da adaptiraju one djelove koji su neophodni za funkcionisanje pozorišta”.
Za to vrijeme, i srpski i mađarski ansambl pozorišta moraju da rade u nezahvalnim uslovima.
Direktorica pozorišta Ljubica Ristovski kaže da oba ansambla vježbaju u napuštenoj tvornici koju opisuje kao hladnu i prašnjavu. Predstave se održavaju u dvorani starog gradskog kina Jadran.
“Glumci nam se smrzavaju tokom zime, jer je nemoguće ugrijati tvorničku halu”, kaže Ristovski. “Vježbaju u groznim uvjetima, ali uprkos tome su prošle godine igrali oko 250 predstava”.
Bez obzira na teške uslove rada, glumci su osvojili nagradu na festival u Bosni, dok su predstave u Subotici redovno pune, dodaje Ristovski.
Gradske vlasti u Subotici kažu das u uradile najviše što su mogli time što su dali pozorištu 25.000 evra za najam tvornice. Dodaju da nema drugih sredstava kojima bi mogli poboljšati uslove proba.
Oni koji nisu odobravali plan od samog početka podvlače da su tad imali pravo.
Veći broj građana Subotice se pridružio kampanji za spas starog pozorišta. Pet hiljada ljudi je potpisalo peticiju.
UNESCO ih podržava i kaže da zgrada treba da bude obnovljena bez demoliranja.
Prva monumentalna javna zgrada u Subotici najprije je nosila ime Szabadka. Bila je sagrađena 1854. za vrijeme Austro-Ugarske u doba takozvanog Bahovog apsolutizma – vremena intenzivne političke opresije u Mađarskoj od strane Habsburga, poslije neuspjelog mađarskog rata za nezavisnost 1848/49.
U više od 150 godina postojanja pozorište je bilo više puta obnovljeno. Najtemeljitija obnova bila je 1927., kada je bila renovirana sala koja je bila oštećena u požaru 1915.
Pošto je preživjelo dva svjetska rata i velike političke i društvene nemire, pozorište je postalo jedinstven simbol građanskog ponosa Subotice.
Ali lokalni političari i uprava pozorišta su insistirali na tome da je zgrada u lošem stanju i da demoliranje nije moguće izbjeći.
Jedna od vodećih gradskih arhitektica Viktorija Aladžić se ne slaže s tim. “Odluka da se poruši staro pozorište je donijeta od strane ljudi koji nemaju pojma o arhitekturi”, kaže.
“Istraživanje tima arhitekata, u kojem sam bila i ja, došlo je do zaključka da pozorište može da bude obnovljeno i bez demoliranja”, rekla je za Balkan Insight, dodavši da je bilo besmisleno početi sa demoliranjem bez sigurnog budžeta.
Aladžić kaže da je tužna zbog gubitka istorijskog spomenika velike lokalne važnosti, koji je nepovratno izgubljen.
Dodaje da je mađarski dio odbora ICOMOS, koji je savjetodajno tijelo UNESCO-a, apelovao na vlasti Subotice i Srbije da spase pozorište.
“Predsjednik ICOMOS-a Michael Petzet poslao je pismo bivšem ministru kulture Voji Brajoviću zamolivši ga da spriječi demoliranje starog subotičkog teatra”, sjeća se Aladžić.
“Ali članovima ICOMOS-ove kancelarije u Srbiji čak nije bilo dozvoljeno da pregledaju zgradu i u junu 2007. demoliranje je počelo uprkos naporima da se spase zgrada”, dodaje.
Bivši glavni arhitekta Subotice Sabo Zombor, koji je bio otpušten prije početka rekonstrukcije zbog njegovog protivljenja demoliranju, rekao je da nije mogao da mirno stoji gledajući kako uništavaju staro pozorište sa namjerom da ga nadomjesti nešto što je nazvao betonsko-staklenim čudovištem.
“Postojeće pozorište bilo je jedno od najviših dostignuća države”, rekla je Ljubica Ristovski. Niko ne uništava svoja dostignuća, osim nas (u Srbiji), dodala je Viktorija Aladžić.
*Tekst je deo produkcije projekta “Balkanska inicijativa za saradnju, razmenu i razvoj kulture" (BICCED), koji realizuje BIRN. SEEcult.org je jedan od partnera projekta koji finansira Švajcarski program za kulturu na Zapadnom Balkanu - SCP.