Injaritu: Ritam je bog!

“Ritam je bog”, ponovio je nekoliko puta u prepunom sarajevskom Narodnom pozorištu filmski redatelj Alejandro Gonzalez Iñárritu pri samom kraju masterclassa, kojim je jubilarni, 25. Sarajevo film festival (SFF) započeo 18. avgusta svoj novi, istoimeni program. Jedan od najvažnijih suvremenih svjetskih redatelja, autor “Pasje ljubavi”, “21 grama”, “Babela”, “Buitifula”, “Povratnika” i “Birdmana”, višestruki oskarovac, te kanski laureat i ovogodišnji predsjednik žirija u Kanu, tijekom jednosatnog razgovora s moderatorom Mikeom Goodrigdom potvrdio je svoju karizmu, pokazavši iznimnu živost i uključenost, intelektualnu britkost i širinu, strastvenost i intenzitet, po kojima su i njegovi filmovi, iako međusobno umnogome različiti, uvijek prepoznatljivi.

“Muzika je moj primarni instinkt, koji sam više razvio nego vizualno: više vjerujem svojim ušima nego očima”, kazao je redatelj odgovarajući na molbu iz publike da pojasni svoju izjavu kako je muzika imala veći utjecaj na njega nego film. Ipak, nije mogao precizirati i koji su mu glazbenici bili bitni, te je samo rekao: “Mnooogi”.

“Bez ritma nema ničega, nema umjetnosti: svijet je kreiran od frekvencija i ritmova; opsjednut sam ritmom”, istaknuo je dodavši kako mu je neophodno da u startu film odredi žanrovski – kao rock, pop, requiem…, dok ga tijekom rada vidi kao partituru, “u kojoj jedan neusklađeni ton može srušiti sve”. Pomenuo je i francusku glumicu Isabelle Huppert, koja je također u Sarajevu, te je samo par sati iza njega govorila o svom radu u Kinu Meeting Point. Naglasio je da ona “savršeno zna što je ritam: sve što čini, svaki mikrosekund, pa i tišina, sve je kod nje ritam”.

Iñárritu i Goodrigd, foto: SFF

Na uvodno Goodridgevo pitanje što je s filmom danas i kako vidi njegovu ulogu u ovom turbulentnom vremenu egzistenicijalnih kriza, Iñárritu je rekao kako bi za odgovor na to trebalo najprije definirati što je film. “Za neke je to umjetnost, način izražavanja sebe, za neke zabava, za neke medij stvaranja novca, a za neke je on neodvojiv od tehnologije”, nabrojao je, te zaključio kako je film “sve to zapravo: orgija različitih interesa u istom krevetu”.

Osvrnuo se i na “diktaturu algoritama u svijetu u kojem živimo”, pa i u filmskoj industriji, u kojoj se i priče pišu uz pomoć “zaključaka” algoritama, a govorio je i o problemima “zasićenosti gledatelja irelevancijom”  i međusobne odijeljenosti “svakog ispred svog televizora”, zbog čega je “sve teže napraviti djelo koje dira svakoga”

“Sve je mnogo raznolikije, što je dobro, događa se puno velikih stvari, ali i sve je više zastrašujuće, ide se u diktaturu, koja, pak, u istoj mjeri izaziva i otpor”, rekao je Iñárritu.

Za njega osobno, i rad na filmu je akt otpora, istraživanje koje nema ništa s načinom gledanja industrije - “jednog kraka filmske hobotnice koji hoće samo novac i uništava sve ostalo”, u kojemu se na sve gleda kao na content.

Osim toga, film je, smatra on, još uvijek “pod teretom književnosti i kazališta, njihovog načina pričanja priče, što je u posljednje vrijeme otišlo tako daleko da izgleda kao da je vizualno puka ilustracija”.

Istaknuo je i kako svaki put radi drugačiji film, jer se i sam mijenja, pa je druga osoba danas od one iz vremena “Pasje ljubavi”: “Taj film sad sigurno ne bih snimio, to je neki strašan ritam, bio bi mi sasvim iscrpljujući već prvi dan snimanja.”

Također je naglasio kako svoje filmove nastoji organizirati oko “emocionalnih činjenica”, a ne fakata, a na konstataciju da su sva njegova djela osobne drame, pa i melodrame, uz smijeh je kazao kako je to posve latinoamerički, kao što to svi znaju zbog soap opera. No, dodao je i kako je Ingmar Bergman, kojeg je također pomenuo nekoliko puta tijekom razgovora, bio “sasvim melodramatičan”.

Upitan kako on sam piše priče, te kako je došao do tog svog prepoznatljivog filmskog “glasa”, odgovorio je da kod njega sve kreće od osobnih interesa, konflikata, od stvari koje ga plaše, privlače…, odnosno, važno je ono što u tom trenutku ima za reći, dok je način na koji radi, baš kao i njegov glas, nešto posve prirodno.

“Što se tiče koncepta, on je povezan s meditacijom, s nastojanjem da čujem svoj vlastiti glas jasnije nego što je to slučaj dok mi stalno neki ‘kopilot’, uglavnom vrlo loš, govori ovo ili ono”, rekao je Iñárritu, dodavši kaki je to “neki paranoični lik,”, njegov vlastiti algoritam, “koji ne promatra nego ocjenjuje”.

S puno entuzijazma pričao je i o radu na “virtual reality” projektu “Carne y Arena” koji se bavi meksičkim imigrantima i izbjeglicama, a koji je, kako je pojasnio, “dijelom teatar, dijelom dokumentrizam, dijelom novinarstvo, dijelom istraživanje osjetila”.

“VR je sve što film nije: nov, još nesvladani medij u kojem svaki sudionik postaje glumac, a kojim bi se trebali više baviti kipari i ostali umjetnici”, kako bi se razvijao u kreativnom smjeru. “Ili se s tim može trovati ljude, manipulirati njima”, upozorio je Iñárritu, dodavši kako smatra da je to nova umjetnička forma, “deveta umjetnost”.

Iñárritu je otkrio i kako je kao 20-godišnjak radio na radio-stanici u Mexico Cityju, koja je bila provokativna i najslušanija u zemlji, ali je ipak postao redatelj, jer ga je privuklo to što je film “beskrajan proces, poput oceana, koji ne možeš stvarno kontrolirati”.

“Nitko ne može reći: znam kako se rade filmovi, jer je svaki film novi početak, koji, kao voda, dopušta toliko mnogo načina izražavanja”, istakao je Iñárritu.

Razgovor je dotakao i nezobilaznu temu televizijskih serija, za koje je Iñárritu rekao da “nema dovoljno pažnje”. “Previše je distrakcija okolo: meni je za gledanje potrebna utroba”, naglasio je, primetivši ipak i da se jezik tih serija mijenja stalno, dok na razini narativa i zapleta kao da nema što se ne može pokušati, kao da se mora udovoljiti svakom hiru onih koji ih rade ili samih gledatelja, “prezačiniti to tako da postane zapravo ništa”.

“Sve je manje pažnje za promatranje, za meditaciju o stvarima, za iskustvo”, rekao je Iñárritu.

Iñárritu je priznao i kako, kad ne snima, vodi “prilično dosadan”, rutiniziran obiteljski život u kojemu je jedno od najvećih užitaka jutarnja kava, a nasmijao je publiku i majstorskim prepričavanjem anegdote sa snimanja filma “Babilon”, kao i usporedbom sebe s “bananom koja rađa banane”.

Karizmatični redatelj, kojemu je na otvaranju 25. SFF-a 16. avgusta svečano uručeno Počasno Srce Sarajeva, te mu je dan poslije prikazan film “Birdman ili neočekivana vrlina neznanja”, ispraćen je iz Narodnog je pozorišta dugotrajnim snažnim pljeskom.

Jubilarni SFF nudi ukupno 270 filmova u 18 programa iz 56 zemalja, uključujući 53 filma u takmičarskim programima.

Vesna Pažin / SEEcult.org