PTICE SA NEBOM NA DOMAKU, ATELJE LUKE TOMANOVIĆA, IZLOŽBA ŽELJKA RELJIĆA, NOĆ KULTURE 2013.
/ Vladana Spaic Kosic
PTICE SA NEBOM NA DOMAKU U središtu ateljea Luke Tomanovića, kao u kakvom parasceničnom prostoru, stoje mimetički prikazi animalnih pojavnosti. Ovo autonomno vajarsko djelo je razvijano u artističkoj promisli o filozofiji prostora i adekvatno obrađenog i koncipovanog temata, talentovanog skulptora Željka Reljića.
PTICE SA NEBOM NA DOMAKU
U središtu ateljea Luke Tomanovića, kao u kakvom parasceničnom prostoru, stoje mimetički prikazi animalnih pojavnosti. Ovo autonomno vajarsko djelo je razvijano u artističkoj promisli o filozofiji prostora i adekvatno obrađenog i koncipovanog temata, talentovanog skulptora Željka Reljića.
Kontemplacija i istraživanje specifičnosti ambijenta, koji stoji kao pramjesto generisanja prototipova skulptorskih plodova moderne na crnogorskoj umjetničkoj sceni, dovelo je do stvaranja osobene prostorno-skulpturalne koncepcije. Paradigma oblikovne preokupacije nadilazi čisto mimetički doživljaj, već dakako, implicira iskustvo izvan racionalno-čulnog-optičkog dometa. S toga, kao apsolutni prerogativ skulptorskog čina se podrazumjevaju dva principa: formalistički i vitalistički1. Srž vitalističke ćelije, biće izložena hipermaterijalizaciji uslijed emocionalnih stanja autorove mentalno-performativne igre tokom stvaralačkog čina. Dio sentimenta ostaje utkan u samo djelo, te ono kasnije referira i reflektuje recidive te metafizičke osjećajnosti koju autor želi proslijediti tokom javne recepcije artefakta. Ovakav epistemološki slijed, želja je samog tvorca, koji ističe estetsku komponentu kao jedinu indikaciju pri opservaciji skulpturalno-kompozicione izvedbe. Ako je u stanju da svoj vajarski rafinman prevashodno zabilježi kao skicu, kao putokaz za nezaborav, kao smjernicu za potonji rad, onda čin oblikovanja podrazumjeva i mekoću organskih struktura, toliko putenu, meku i nabubrenu, gotovo još živu pri manuelnom trzaju. Asocijativna forma koja bridi i pulsira, reflektuje životvornost i nabujalost unutarnjih gejzira, a artikulisana je spoljnim raslojenim jezgrom obavijenim sjajnom i lakom paučinastom mrenom. Punoća i voluminoznost oblika, rascjepi koji dozirano odbijaju svjetlost, i skrivaju sjenku, sažeti su u intenzitetu i čistoći forme, koja sada dobija i jedan novi prostorni kvalitet. Snaga plastičke intencije nameće, inicira drugačije osjećaje u poimanju kompletne dekompozicije sada gotovo metafizičkog prostora. To su ptice sa oba krila, sa nebom nadomaku, to je sjajno perje koje vjetar češlja dok se životinja uspinje kroz vazduh koji klizi, to jeste ona ptica koja će odletjeti nakon svega, otići tamo gdje pripada…To je dakle taj preobražaj stvarnog, objektivnog prostora, skulpture u proširenom polju posmatranja, skulpture kao djela jednog kompozicionog skupa, kompaktne cjeline u dijalektičkoj vezi, izloženoj svijetlu i gravitaciji. Posmatrano sa daljine, nalik na opredmećenu sliku čak, izrazite likovnosti, alegorijske kompleksne predstave, gotovo ontološkog prikaza medijumske dvoznačnosti.
Ovoga puta, diskurs se okreće ka jednom strukturalističkom odnosu prema konfiguraciji cjeline, koja materijalizuje fizički, organski svijet prirode unutar specifičnog ambijenta. Pluralizam materijala koje Željko Reljić koristi u svojoj plastičkoj modelaciji, dozvoljava mu stvaranje kompozicija kao hiperrealističnih instalacija koje u svom opusu inače praktikuje, kombinujući ih kroz sintetičke pristupe i korišćenje kamena, metala, drveta raznih tekstura. Na svojstven način preobražava objektivni stvaran prostor i nudi drugačiju semantičku konstrukciju koja dozvoljava nova čitanja. Praktično, govorimo o autoru koji dobro razumjeva i koristi materijal kojim se služi, te dokazuje izrazito plastičko umjeće, odnosno, snagom svoje kreativne invencije ga pretače u materijalno adekvatan oblik, izrazitog prostornog kvaliteta.
Vladana Kosić, MA istorije umjentosti