O filmu i sadizmu

Već sam to jednom htjela napisati, pa odustala. Pa sam drugi put počela i pisati, i odustala. I onda sam treći put … odlučila da je dosta, ne odustajem: Što mislite, je li moguće da se jedna velika prošlostoljetna autorica* ubila i zato što je vidjela kuda ide filmska umjetnost** u novom mileniju?

Dobro, dobro, znam, nitko ne zna zašto se netko ubio, čak ni kad on to pismeno obrazloži; a možda nije ni umjesno o tomu razgovarati kad je već kasno: zato sam i bila odustajala od ovog teksta čak dva puta.

Ali, ni filmovi te pametne, darovite i hrabre žene nisu bili “umjesni”, i nekako sam sve sigurnija, pogotovu nakon gledanja njezina najpoznatijeg ostvarenja prije neki dan, kako bi ona itekako razumjela ovo što ću reći: Zar je ona, zar su sve te sjajne autorice i njihovi brojni kolege snimali sve te velike avangardne i feminističke umjetničke filmove da bi se danas više nego ikada na velikom platnu žene mučilo, ponižavalo, unižavalo, da bi to postalo “must have” svakog drugog uratka svih tih inferiornih kinematografija koje bi da privuku pozornost i pod svaku cijenu stignu do jednog od “A” festivala?

Kao da sve te tone i gige pornografije i vulgarnosti i zlostavljanja po raznoraznim televizijama, mrežama i “hubovima” nisu dosta, kao da užasa i patnje nije prekosvakemjerepreviše u životima mnogih ljudi na ovom turboludilohifiwificiviliziranom svijetu, nego ih još treba što više i detaljnije reproducirati, treba ih estetizirati, dramaturgizirati, trilerizirati, treba ih artificirati na velikom platnu?

I, ne, nemojte mi molim vas reći da je u umjetnosti dopuštena svaka tema, svaki motiv, da je umjetnost transgresija, da je bla, bla, bla… Jer zapravo i nije tako teško, nije uopće teško razlikovati film koji govori o sadizmu i sadistički film (kao ni satiru od propagande): za to je dovoljan osnovni ljudski osjećaj, ne moraš biti ni nešto pretjerano suosjećajan ni tankoćutan (ni pametan).
Ne moraš biti čak ni žena da bi vidio kako “imperij uzvraća udarac”, kako bi za mrvicu slobode što su je uzele, žene trebale otrpjeti sve više iživljavanja, sve više manijačkih pokušaja da se ubije i ono malo ženskosti što je ovoj jadnoj civilizaciji ostalo za eventualni dostojanstven kraj.

Zar je doista bio u pravu jedan prijatelj, neskriveni homoseksualac, kada je prije desetak godina lakonski ustvrdio kako je “ova civilizacija toliko patrijarhalna da će u njoj i pederi prije biti ravnopravni nego žene”?

Ili jedan drugi, politolog, koji je prije dvadestak godina primijetio kako “nitko do sada u povijesti nije dobio svoja prava bez borbe, pa zašto bi žene”, pri čemu je mislio na fizičku borbu, na ratovanje, a ne na nošenje transparenata i pisanje eseja?

Ako niste već odustali od ovog teksta, i možda se pitate o čemu ja to zapravo govorim, odgovor glasi: o (bar) tri recentna europska, neholivudska filma, koja netom odgledah, a čije naslove, kao ni bilo što drugo o njima, neću ni spomenuti, jer nisu zapravo bitni, jer je bolje da ih ni niste gledali, jer im neću raditi reklamu, i, možda ponajviše, jer ne želim olakšati onima koji u kino idu samo kad vide navlakuše na kojima piše “provokativno”, “šokantno”, “surovo”, “kontroverzno”, “neviđeno”, “koje ruši granice”…  Ovo dvoje posljednje pogotovu je apsurdno lijepiti uz bilo kakva djela u trenutku koji upravo živimo, a koji, ma kako se neki trudili to dokazati, nije naslutio niti predvidio niti jedan noviji film, tek su, eventualno, nešto od toga neki ovlaš najavili.

Sva tri prethodno spomenuta “provokativna” filma, kao i još previše sličnih nastalih u zadnjih nekoliko godina, snimile su žene, uglavnom mlade i sve redom  iz nekadašnjeg “Istočnog bloka”, već odiozno prenapučenog onima željnim da se pod svaku cijenu svide Zapadu, da se dokažu u nepostojećem “prvom svijetu”, da se, valjda, prikažu kao njegov što degeneriraniji, gadljiviji i besmisleniji kontrapunkt ( a da se pritomu nigdje ništa zapravo ne promijeni, naprotiv).

Treba li uopće reći da su svi ti filmovi sušta suprotnost svemu što je radila već spomenuta genijalna umjetnica, iako se, i to je ono najbezočnije, otvoreno uspoređuje s njom, imitiraju njezine motive, prizore, postupke, pozivaju se na emancipaciju i slične trice i kučine.

 A više je njezina feminističkog nasljeđa u nekim njujorškim tv-serijama s prijelaza stoljeća nego u svim tim novijim, trendovskim kvaziartističkim uratcima, koji prakticiraju upravo “preživljavalačke”, perfidne i manipualtivne “ženske” metode protiv kojih se (i) ona borila - podilaženje najnižim porivima i otupjelim ukusima svojih očito mizoginih kolega, kuratora, selektora, gledatelja…
I tako se, na žalost, po tko zna koji put dokazuje teza kako je žena ženi najgori neprijatelj.

Gori od tih “mladih ženskih nada” vjerojatno su samo obijesni nedorasli muškarci, koji su iz nekog razloga od nekog “kontroverznog” dobili na dar neukusno skupu igračku, s kojom ni sami ne znaju što bi, pa je rasturaju, ne čak ni u želji da saznaju od čega je i ima li što unutra, nego tek da bi izgledalo kako znaju, kako nešto rade.

Ne zna čovjek više ni što da kaže za “umjetnika” koji dobije milijune nekakvog novca, čitav grad ljudi i opreme, gomilu dobrovoljaca, i neograničeno vrijeme, i uspije (javnosti) isporučiti tek: dvije pijane žene kako se više od pola sata svađaju i tuku u birtiji, naturalističku scenu pijanog seksa, pa opet otužnu pijanku dviju žena…

Možete se kladiti da bi taj redatelj i njegova svita iza kamere najradije snimali (kućne) porniće, ili vodili bordele, možda i logore, kad to i u (kvazi)artističkim im okruženjima, i u njihovim vlastitim očima ne bi bilo nešto nisko i nevrijedno.

I tako nastane ne film o očaju i sadizmu, nego očajno loš i sadistički film, koji nastavlja drugim sredstvima onaj isti duh koji, kao, razobličava.

Jedino što s nečim takvim možete učiniti jeste na vrijeme to izbjeći, a ako ne uspijete, onda se bar potrudite na vrijeme prepoznati princip i prve simptome za ubuduće.

U tu svrhu, u nastavku prilažem kratki priručnik za prepoznavanje sadista i sadističkih filmova:

1. Sadist je kukavica.
On nije nasilnik. Nasilnik iznad svega cijeni silu, ali se ne stidi toga, ne skriva se:  suočava se i s jačim od sebe, da se dokaže, a slabijeg uglavnom ne dira bez razloga, nerijetko i iz prezira. Sadist je pak slabić koji se stalno prikriva i krije, od svega i svačega, od sebe i istine o sebi ponajviše.

2. Sadist je licemjer.
On se pravi fin, jer mora, maskira se iza “forme”, kako bi prevario i ulovio nekog slabijeg od sebe, nekog jadnog, koga može nekažnjeno i neprimjetno mučiti, nerijetko i pod izlikom pomoći.  Sadist nije u stanju pružiti otpor onomu tko/što muči njega, najčešće zbog vlastite slabosti, ali neće to priznati ni za živu glavu:  mora se prikazati, mora se vidjeti kao netko jak, sposoban vladati, sobom i drugima.

3. Sadist je tašt, strašno tašt.
Možda i najbolji način da, po potrebi, nabrzinu prepoznate sadista jeste da mu uputite neku dobronamjernu kritiku, da ga suočite s očitim neugodnim činjenicima o njemu: ignorirat će vas, izbjegavati, a ako to ne može, pokušat će vas najprije slagati, zatim obrnuti teze, i na kraju potvoriti.

4. Sadist je nerijetko uspješan i ugledan.
On je u pravilu pristojan, pogotovu pred jačima i moćnijima: taj mu je paravan nužan da bi mogao zavarati okolinu, u kojoj su, ne zavaravajte se, svi njegove potencijalne žrtve, pa i najjači, jer su svi, bar nekad u životu, slabi i/li imaju neke slabosti.

5. Sadist je reketar.
Zbog toga, može izgledati inteligentan, budući da je u cilju prepoznavanja nemoćnih i nezaštićenih razvio određenu, fokusiranu pronicljivost, koja mu pomaže da otkrije mane pogodne za ucjenjivanje i iznuđivanje, a ima  razvijenu i snalažljivost, onu nagonsku spretnost tek, nužnu za ulagivanje i prikrivanje.

6. Sadist je ženomrzac.
On nije seksi, nije strastven ni romantičan, nije zapravo jadan ni dobar, ne treba pomoć, ni spas. Svjesno je bezosjećajan i zlurad. Naravno, uvijek postoji mogućnost da se i u njemu probudi neki stvarni ljudski osjećaj, da se poželi humanizirati, ali to je u domenu viših sila, čuda. I to je njegov problem, ne vaš!

A ako baš mislite kako ste pozvani da pokušate pomoći čak i sadistima, prethodno budite sasvim sigurni da ste imunizirani, zaštitite se bar svakodnevno preferiranom duhovnom teorijom i praksom, i pozdravite se s normalnim životom. I, ni u kom slučaju, ne očekujte pomoć od drugih ljudi.

7. Razno:
a) Iako se često koristi u polusloženici sado-mazo, mazohizam nije nasuprotan sadizmu, nije nikakav njegov drugi, dobri pol, nego uvodna, blaža, nezrela faza, a često i uspješna kamuflaža.  
b) Sadist ne uživa u mučenju, zaboravite tu pseudohedonističku zamku: zato i jeste sadist, što nema osjećaja i osjetila koji bi mu omogućili da uživa. Kao i svaka druga perverzija, i sadizam je nešto što samo sebe u startu iznevjeruje.
c) Sadizam najbolje uspijeva u lažno-kršćanskim i anti-kršćanskim okruženjima, kao i onim ratnima. Familija je osnovna ćelija svakog sadizma.
d) Sadizam najbrže raste na skupim južno-američkim stimulansima, ali pogoduju mu i prosječan tv-program, neumjereni alkohol i jeftina sjeverno-američka sintetika.  
e) Sadizam je prilično zarazan, nema baš nikakve dobre strane, a najopasniji je kad se prikazuje kao sloboda i/li disciplina.

8. Sadist je skoro uvijek žena, čak i kad je muškarac.
Jednom kada znate prepoznati sadista, prepoznati i izbjeći sadistički film*** ne bi vam trebao biti problem, ako ste spremni ići protiv dominantnih pomodnosti i ne plašite se ekskomunikacije:  sadistički film na kilometar se osjeća po beznadežnosti i bespomoćnosti koju pokušava izazvati u gledatelju (onom koji nije i sam sadist), kao i po tomu što najveći trud ulaže u to da što uvjerljivije osmisli i opravda, ali i  što više produži scene ponižavanja i nasilja, uglavnom “samo” nad atraktivnim ženama.

Eto, to je sve: časna pionirska riječ, više ni slova o tomu. Jer, kao što prije sto godina napisa jedan genijalni pisac:  već je i tematiziranje (svojevrsno) legitimiziranje.  

Vesna Pažin

*O toj ću autorici, kao i njezinom filmu, nekom drugom prilikom: ne treba joj ni ime spominjati u ovom kontekstu.  
**Ovo nije doba ni kapitala, ni Zapada, ni globalizma, nego doba filma (i o tomu ću jednom opširnije).
***Film je iz mnogo razloga najdraži medij sadista.

*Foto: Jeanne Dielman, Chantal Akerman