SAŠA LJUBIŠA: Želim mir
/ MOBILNA KNJIŽEV...
Prijatelјu moj, pjesniče i sapatniče, pišen ti ovo pismo... prosto popizdio od života, zatečen u stupi, obavijen (vidio si i sam) ko oblak nebom – obavijen ženom. I kažem ja njoj, ili ona meni – nebitno, u kakvom stupnju, u kakvom omjeru, u kakvoj stepskoj slobodi, u kakvom povjesnom trenutku, u kakvoj kućerini, u prijatelјevoj kolibi želimo... – nebitno, ali bitno i obavezno!
Prijatelјu moj, pjesniče i sapatniče, pišen ti ovo pismo... prosto popizdio od života, zatečen u stupi, obavijen (vidio si i sam) ko oblak nebom – obavijen ženom. I kažem ja njoj, ili ona meni – nebitno, u kakvom stupnju, u kakvom omjeru, u kakvoj stepskoj slobodi, u kakvom povjesnom trenutku, u kakvoj kućerini, u prijatelјevoj kolibi želimo... – nebitno, ali bitno i obavezno! u koliko bjeloj, čistoj, čistoj postelјi – ostrvu želim ostat s njom. Il ona sa mnom – nebitno. To mora bit, pjesniče moj, jedna od onih nijansi bjele – koja se graniči s svjetlošću. I biće, daće dragi Bog. Ja samo Želim mir.
No da ti ne dulјim i ne davim više s Nјom, pisaću ti o nečemu... proznom... Oš o koloniji?
I... dođem ti ja namore, otvorim memlјivu kuću, provjetrim ćebad i postelјinu. Naspem si, predveče, rakiju, i zagledam se u pučinu. „Ništa ti nisi imao, Sale moj, ništa – pa tako ništa ne možeš ni izgubiti, jer za izgubiti bilo što postoji ta kvakica, ta neumitna činjenica, ta začkolјica – ne ispunjavaš uslove. Nemaš što izgubiti. A sve možeš dobiti, jer negde, iz srca blagosti stižu talasi. Kad čovik provede dugo u moru mora naučiti jedan sasvim nov jezik – talasa. I stižu meni ti talasi (paralelno stižu pisci i pune mi kuću), al...kažem – talasi. Plivam na talasima, čitam poruke, odašilјem pisma podvodno-lјubavne sadržine, a talasi prenose reči brzinom misli, ma ne moraš ni pisat. Il moraš – nebitno. Čak se jednom dogodilo da mi je odgovor stigao delić vremena pre pitanja. Shvatio sam to kao nepažnju višnjih instanci: Neko mi hoće nešto pre poručit. Naravno da pričam o kralјici naroda Blagosti, koju bih rado ugostio u svojoj kući, il srcu – nebitno. U svom domu. Gde, kao, borave pisci. U tu svrhu poslao sam jedan svoj puk za Beograd, sa specijalnim zadatkom da je , kako god znaju slude, privedu i živu i zdravu dovuku na more; gde je inače njen dom.
Ovo, primjećuješ, opet nije priča o koloniji, jer... kako, ehmmm, kako da pričam o koloniji u mojoj rođenoj kući, kad ja u kući gotovo ne sretoh nikog bez Nјe? Kako to, pitaš?
Pa lipo, dobri moj, zagledan se ja svima u oči, Renatu, Otu, Bori, Vuletu, Iliji, Đorđu... pa evo i tebi Želimire, al u svih vas – taj njen pogled blag. Nјen, jebga. Ne znan kako se takve stvari uopće dešavaju. Biće da su riječi... e, daaaa! Ganule su me te riječi do u dno duše, no ja san, slušajući onu tvoju pijanu pjesmu... ja san te prijatelјu – prevario, na Nјu sam sve vrijeme mislio. No, mislin se, na kraju krajeva beš prijatelјa kog ne moreš varat sa ženom svog života a da ovaj ne popizdi, elem – sve vrijeme slušajući tvoj tanani vez – bulјio sam u oči boje blage... Izvini, no i te noći, dok si ćitao... tonuo san uz Te u Nјu. Jel to zlo? Bože sačuvaj. I fala ti, dobri moj, evo mi, vjeruj, suze ukraj oka, zbog tebe. Ili nje. Pa aj sad, nek neko kaže, pa makar se i Perišom zvao, nek kaže nebitno. A pazi sad:
Volim te. Ili nju.
E, nećeš ovo povjerovati, brate – svejedno; Želim svemiiiiiiiii... ...iiiiiiiiii... ...iiiiiiiiir.
Književna kolonija 2015, Blizikuće, Crna Gora
