Baščaršija u notnim partiturama

Jasmin Osmanagić: ALMA, opera u jednom činu; dirigent Dario Vučić; režija i koreografija: Ferid Karajica, k.g. (Srbija); Solisti i Hor NPS; Balet NPS; Sarajevska filharmonija. Praizvedba: Narodno pozorište Sarajevo, 9.11.2012.

Piše: Vojislav Vujanović

Nepretenciozno, ali sa lijepo orkestriranom evokacijom, nostalgično intoniranom, protekla je večer u Narodnom pozorištu u Sarajevu 9. novembra: Baščaršija, sa svojom zamamnom pitoresknošću, preselila se iz svoga ambijentalno–povijesnog određenja u notni sustav. Ono što je činilo njeno svakodnevlje, začudno i po svoj povijesnoj rezonanci i po još začudnijoj svojoj mentalnoj strukturiranosti, koja stoljećima živi u svojoj neporecivosti i ne da se urušiti ma kakve „sile nemjerljive“ natkriljivale njeno nebo, preselila se, zapravo, u svoj Zov kojim se oglašavala stotinama godina kao pročišćena glazbena partitura. Trebalo je samo osvijestiti onaj unutarnji verve, onaj zanos i žar koji je živio u Baščaršiji kao njena tajna i doći do onog zrenja te njene tajnovitosti i dati joj umjetničke razmjere, onu zvukovnost i onu slikovitost koja je ponuđena gledalištu.

Učinio je to Jasmin Osmanagić svojom operom ALMA, njenom praizvedbom na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu. Sve je u njegovim partiturama, u njegovim rečitativima, bilo natopljeno nostalgičnim tonovima, iz tih tonova se oslobađala ona melodika koja je bila motiv i ona unutarnja iskrenost kojoj se predavao divni umjetnik – Sarajlija, Ferid Karajica. Njegovim stvaralačkim pregnućima su se preplitali ti Osmanagićevi nostalgični prizivi i rafiniranost njegovih rediteljskih i koreografskih naboja, naboja koji su, svemu što se pojavljivalo na sceni, davali sklad, samjerljiv ritmu Osmanagićevih partitura koje su se kretale u blagoj ravni tihih reminiscencija. Bez ubrzanja. I bez prepuštanja slučajnosti pa čak i onda kada se na sceni pojavljuju djeca, ne kao deskriptivni elemenat već kao metafora čistote i blagosti, sa naglašenim tonalitetom bijele boje. Ferid Karajica nije koristio Osmanagićeve partiture kao predložak za svoje rediteljske i koreografske maštovne igre, on je tonske skladove Osmanagićeve nastojao vizualizirati, učiniti ih supstratom njihove prisutnosti u našim prizivima.

Tom činu unutarnje angažiranosti priključio se i Osman Arslanagić svojim scenskim rješenjima svođenim na kružnicu, sa blagom iskošenošću u tlocrtu i njenoj kružnoj punini, projiciranoj na platno pozadine. Te kružnice nose u sebi duboko strukturalno i simbolično značenje. One su probuđena naša svijest koja pamti, njihovo veliko oko rastkiva koprenu vremena i svojom prikrivenom energijom duha priziva i razbuđuje trenutke minulog od kojih gradi milje ili priču o Baščaršiji. To je, zapravo, onaj melodijski supstrat koji se zgrudvava u inspiraciju, u aktivistički princip tvoračkog agona Jasmina Osmanagića koji ga je i pokrenuo na stvaralački akt. Kompozitor je krenuo u traganje za onim sinkopama i onim kadencama u kojima je, stoljećima, probdijevao duh Grada, oglašavao se i sebi i drugima, zvukovima koji su raspomamljivali romanse, proistekle iz udaraca čekića u bakarnu ploču kako bi se ona oslobodila svoje materijalnosti i u svoju prirodnu boju upijala te udare. Udari su, pak, stjecali novu svoju prirodu, postajali arabeske, vitice i ko zna šta još i time se usaglašavali sa zvukovnim pjevom i činili onu čudesnu pitoresknost, kao senzualni dah orijenta i blagost onoga što smo nazvali miljeom.

Istina, Jasmin Osmanović nije težio za tim da svojim partiturama obezbijedi svu tu složenost i bogatsvo kojim je biće Grada obznanjivalo svoju egzistenciju, zadovoljavao se prekomponiranjem onog sevdalijskog spleta koji se nadvijao nad Grad, rastvarao njegove akorde do one razine, u kojoj je očuvan osnovni pjevni slog tradicionalnog i osobnog doživljavanja samog umjetnika. Ali su te partiture bile dovoljno žive za davanje stvaralačkog poticaja reditelju i koreografu Feridu Karajici da oblikuje svoje scenske vizije o kojima smo već govorili. Bilo je to dovoljno da se jedna večer doživi kao blago svečarstvo koje su u sebi morali ponijeti svi oni koji su se našli u gledalištu te večeri i svi oni koji će, potom, odživjeti glazbene i scenske skladove ove dvojice umjetnika čiju je stvaralačku voljnost, svojom stvaralačkom snagom podržao scenograf Osman Arslanagić. Vanja Popović je sa svojom suradnicom Amrom Džinalijom načinila reviju povijesnih kostimograskih rješenja kroz koje je progovaralo vrijeme čudesnog prepleta Orijenta i Zapada, i nacionalnih karakteristika, koji su se susretali, dozivali, pozdravljali. I nikome nije bilo tijesno! I sve je bilo protkano poetskom toplinom, oslobađanom iz nostalgičnog priziva oživljenih trenutaka minulog.

Osnova, na kojoj je sve ovo istkano, dosta je jedostavna: opera ALMA je sazdana na priči o Alibegu i njegovoj kćerki Almi, koji su živjeli u ulici Abdestahana, nedaleko od Alibegove zanatske radnje, smještene u ulici Kujundžiluk na Baščaršiji. Iz ovog pripovijednog nukleusa razvila se storija u kojoj dolazi do sučeljenja dva simbola – džezve, simbola tradicije i Alibegove želje da se ta tradicija nastavi kroz naukovanje i profesionalno opredjeljenje kćerke Alme, i balerine, tajne Almine žudnje koja joj opsijeda snove. Alibeg je zatečen žudnjom svoje kćeri, i, u prvom trenutku, učinilo se da će sukob kulminirati do nepomirljivog klimaksa. Međutim, kao „deus ex machina“, svoju snagu pokazuje očeva beskrajna ljubav prema kćerki kojoj je majka umrla kad je imala samo četiri mjeseca, otac skuplja polomljene elemente balerine koju je Alma načinila, skiva ih u novu cjelinu svom svojom predanošću, čak će i zaspati u radnji dok je obnavljao kćerkinu duhovnu zaokupljenost. Priča je idilična. Ta idiličnost je odredila tonske razmjere kompozicije opere kojom je obogaćen naš skromni posjed ovog vida glazbenog stvaranja.

Predstava ima svoja dva dosta odjelita sloja– prvi, uvodni, razvijen u dosta široku storiju, poput potpurija, u kojem kompozitor koristi tradicionalni melos, od koga neke dionice prenosi u svoju partituru gotovo doslovno, dok druge prekomponira u složenije glazbene slogove. Reditelj Karajica te glazbene slogove prevodi u neku vrstu albuma žanr slika života na Baščaršiji: kroz te slike progovara svo šarenilo kojim je Baščaršija živjela početkom minulog stoljeća. U veliko oko ulaze austrougarski grenadiri, građani svih nacionalnosti, zanatlije i seljaci, susreću se, tu, na životnom egzirciru Baščaršije, pozdravljaju se ili salutiraju. Između svih njih provijava prisnost, svaki lik ima svoj prostor na Baščaršiji, kao svoju autohtonost i ne narušava autohtonost drugoga. Posebnu vizualnu stavku su predstavljali čuveni baščaršijski golubovi i starica koja prosipa znamenje da bi posvetila porostor. Njihove međuodnose je reditelj Karajica razvio u svoje sopstvene vizualne partiture, u svoj vid poetskog govora, koji je proistekao iz osjećanja dragosti. Kretnje su slobodne, ali oslobođene stihijnosti, svakoj kretnji svakog aktera on je našao razmjer urbanog odnosa, čak, kad se na sceni pojavljuju i djeca.

Poseban poetski čin, uzdignut, gotovo, do ditiramba, jesu prizori kada se dvojica kazandžija, poznanika i prijatelja, susreću na životnom egzirciru Baščaršije, u poodmakloj dobi, ali dostojanstveni, pomalo i gordi, blago, jedva primjetno se naklanjaju jedan prema drugom, zaustave se za trenutak, a zatim upućuju svaki prema svome kazandžijskom ćepenku. Jedan od njih je Alibeg u čiji je lik ugradio svoju dostojanstvenu vertikalu Denis Isaković. Njegov bas, da bi iskazao svu brižnost oca prema kćerki, obavijala je mekota i katkad je poprimao koloritnost baritona.

U drugom dijelu se počinje oblikovati osnovna priča, glazbene partiture Jasmina Osmanagića se odvijaju po inspirativnoj samosvojnosti i glazbenom ustrojstvu te njegove inspiracije. U tom dijelu se i susrećemo sa glavnom junakinjom, Almom, ćerkom Alibegovom, po kojoj je i nazvana opera. Tumačila ju je Aida Čorbadžić. Pred nju su postavljena dva zadatka: pjevni i glumački. U prvi zadatak je ugrađivala svoje pjevne stavaralačke moći, u drugi svoju urođenu igrivost, živi pokret kojim je, prepeličjom treperavošću, prelijetala pozornicom, uskakala u veliko oko kružnice, ili bi dolepršavala do očeve zanatske radnje. Oblikovnu puninu glumačkom dijelu zadatka pridodavala je i plemenita izražajnost njenog lica i živi pogled koji je prolijetao prostorom. Osnovni dio glumačke igre jesu njeni snovi. Snovi o žudnji da se vine do balerine. U pjevnim dionicama su primijetna dva sloja: kada bi pjevala o svojim unutarnjim preokupacijama, tada je njen glas imao u sebi nešto od lirske čeznutljivosti, kada je ostvarivala svoje zamisli i predavala se očevoj brižnosti, glas joj je odjekivao puninom sopranske zvonkosti. Almin kostim je imao nekoliko modulacija: kada se predavala snovima ili svojim čežnjama, imala je kostim u tonalitetu bjeline, kada je odlazila u očevu zanatsku radnju, imala je kostim i bojene i krojne jednostavnosti, kada se vezivala za školu, imala je na sebi školsku kecelju crne boje.

Majka se pojavljivala kao vizija i reditelj ju je smještao u središte kružnice obučenu u kostim tajnovite bjeline. Lik joj je artikulirala Adema Pljevljak Krehić. U njenim pjevnim dionicama osjećao se dah onostranog, dah tuge zbog odvojenosti.

Pjevna partitura direktora škole, koga je tumačio Leonardo Šarić, nije u sebi sadržavala neke specifične dionice i imala je karakter dijaloške dopune prizoru koji je oličavao atmosferu škole u kojoj su učenici izlagali svoje likovne radove među kojima se pojavila i bakarna balerina Almina.

Almin san je reditelj oživio kroz nekoliko baletnih sekvenci u kojima je solo dionice izvodila Jovana Milosavljević. Ferid Karaica je načinio i mali baletski spektakl kada je još nekoliko balerina izveo na scenu, najprije zakrivene plaštom iz kojega su se, potom, oslobađale kao tajna i činile prizor zasebičnom cjelinom, ali ukomponiranom u skladnost vizualnog akta. U spektaklu su učestvovale: Sabina Sokolović, Danijela Knežević, Aleksandra Smiljanić, Amina Sulejmanagić, Marijana Marić i Svetlana Ivanova Pavlova.

Izvedba opere ALMA Jasmina Osmanagića u rediteljskoj i koreografskoj postavci Ferida Karajice, sa scenografijom Osmana Arslanagića i kostimima Vanje Popović i Amre Džinalije, mora se pamtiti po visokoj izvedbenoj kulturi kojom je oblikovana. Kroz tu visoku izvedbenu kulturu postignut je cilj: puni stepen evokacije prizivne duhovnosti, duboko prožete nostalgičnim tonalitetom. Svemu tome je svoj evidentan doprinos dao i Hor Narodnog pozorišta i orkestar Sarajevske filharmonije kojima je dirigirao Dario Vučić. U ovom našem zgrušanom vremenu, u kojem se zatvaraju i institucije kulture, stvorene skoro prije jednog i pô stoljeća, ovo je događaj od nesamjerljivog značaja.