• Search form

21.08.2018 | 19:22

Digitalizacija filmskog blaga Jugoslovenske kinoteke

Digitalizacija filmskog blaga Jugoslovenske kinoteke

Jugoslovenska kinoteka već deset godina ima posebno odeljenje za digitalizaciju koja obuhvata i restauraciju dragocene filmske baštine, a po završenom procesu i njeno ponovno prebacivanje na 35-milimetarsku traku, jer se ona, uprkos tehnološkim novitetima, pokazala do sada kao najpouzdaniji nosač audiovizuelnog zapisa. Stevan Stanić iz Odeljenja digitalizacije i digitalne restauracije Jugoslovenske kinoteke govori u intervjuu o procesu rada na očuvanju filmske baštine koji se u toj oblasti razlikuje od digitalizacije štampane građe, budući da podrazumeva zapravo obrnut proces – restauraciju nakon digitalizacije.

- Koliko vas je bilo uključeno od početka u proces digitalne restauracije?

SS: Kada je oformljeno Odeljenje za digitalizaciju 2008. godine, samo smo nas dvojica bili tu. Ja sam radio kao stručni saradnik, pozvali su me i prešao sam tu. Sada nas ima pet. To je opet nedovoljno za sve ono što radimo.  

- Koji je postupak digitalizacije i restauracije? Šta se prvo radi?

SS: Digitalizacija je proces prebacivanja sa analognog nosača na digitalni. Da bismo radili restauraciju, moramo imati digitalni fajl. Dakle, prvo radimo digitalizaciju, pa restauraciju. Ne restaurira se sve što se digitalizuje. Nešto samo digitalizujemo, pa čuvamo i čekamo neka bolja vremena, veći broj ljudi ovde ili bolje mašine, bolji softver... Restauriše se ono što će se vraćati ponovo na 35mm traku. Ona je i dalje najbolji medij za čuvanje filmova, jer ako se čuva kako treba, što se tiče vlage i temperature, znamo da će trajati sto godina, a za sve ove LTO i DVD, eksterne hardove – za to ne znamo koliko može da traje. Svi ti magnetni nosači moraju svako malo da se prebacuju na novu generaciju - sada imamo LTO7. LTO3 može da ide na uređaj za čitanje LTO5.

- Kada ste počeli da radite na digitalizaciji i šta je prvo digitalizovano i na koji način? Da li prvo filmovi iz Kolekcije Botorić, Đoke Bogdanovića, ili nešto drugo?

SS: Prvi film koji smo radili bio je “Sreća”, kratki film odnosno reklama za Lutriju Srbije. To je film od tri-četiri minuta i to je bila zapravo proba. Digitalizovali smo kolekcije Svetozara Botorića i Đoke Bogdanovića, i to je trajalo dugo - oko godinu dana. To sve čuvamo na LTO trakama. To su kao magnetne trake koje služe za čuvanje (kao što je DAT za zvuk), s tim da im je kapacitet mnogo veći. Krenuli smo sa LTO3, a sada je LTO7. Jedna traka ima memoriju od oko 6,5 terabajta. Jedan frejm u rezoluciji 2K je 12-13 Mb. Ovo što sada skeniram je 6K i to je oko 100 Mb jedan frejm. 24 sličice – 2,4 Gb je sekunda. Jedna mala rolna od 300 metara u 2K rezoluciji je oko 150 Gb.

Prvo ozbiljno restaurisano delo je “Život i dela besmtrnog vožda Karađorđa”.

- Da li Vi i vaše kolege u ovom odeljenju komunicirate sa softver inženjerima?

SS: Digitalizacija je započeta 2008. godine, zahvaljujući donaciji Evropske agencije za obnovu i razvoj koja je obuhvatala i projektore za salu, opremu za projekcije, montažne stolove, cleaner, neke stvari koje su u Muzeju u Kosovskoj, a sada su neke i u Uzun Mirkovoj, opremu za digitalizaciju, tj. ceo sistem za digitalizaciju u koji spadaju skener, laser, razni snimači, hardveri i softver. Softver je iz austrijske firme HS-ART i zove se Dijamant (DIAMANT - Film Restoration Software). Imamo dve verzije, jedna je puna verzija Film dijamant koja ima nekoliko opcija. Od njih obnavljamo licencu na godišnjem nivou i komuniciramo sa njima u smislu da ih obaveštavamo šta nam odgovara, šta nam smeta, da li su odgovarajući parametri... Radimo istu sekvencu i isti film da ne moramo da gubimo vreme na odabir parametara koje smo radili juče – razmenjujemo iskustva. Oni i sami traže od nas da im kažemo šta je dobro, a šta ne – da bi to poboljšali u sledećoj verziji. Kada se pojavi nova verzija, pošalju nam instalaciju i se to sve radi uz pomoć malog USB ključića, to se zove dongl.

- Kako ste se vi obučavali?

SS: U okviru te donacije stigla je oprema, ali su došli i ljudi iz firme ARRI koji su nas obučavali za laser i skener (ARRI je nemačka firma koja pravi kamere i filmsku opremu i rasvetu za snimanje), kao i ljudi iz Dijamanta iz HS-ART. Obukva za skenere je trajala par dana. Generalno, mora da se prođe obuka, ali sve je jednostavno i stvar prakse.

- Karađorđe” je prvi restaurisan film. Šta se radilo na toj digitalnoj kopiji?

SS: Najpre ona ide kod “pikera” koji pripremaju traku, “ispikerišu” je –  popravljaju perforacije sa strane, popravljaju pikštele – one lepljene delove. Pikštel ne sme da bude debeo, jer kad prođe kroz kapiju napravi skok, pa se slika pomeri gore i dole. Mi u tom slučaju moramo da je vraćamo, a kada je vraćamo, izgubimo do četiri frejma dok se slika ne pomeri u kvadrat u kojem treba da bude. Oni pripreme traku tako da ona može da prođe kroz skener. Kopija ne sme da bude masna, mora da prođe proces skeniranja kako treba.

- Koliko proces skeniranja jednog filma traje?

SS: Film “Karađorđe” traje više od 60 minuta sa sve natpisima. Skeniran je jedan frejm u sekundi u 2K rezoluciji, a 24 sekunde traje skeniranje sekunde filma, pa računajte. Jednu rolnu pustimo ujutru oko 9 sati, pa se ona skenira do 16 časova.

- U kom formatu dobijete taj skenirani materijal?

SS: U dpx (Digital Picture Exchange) formatu. To je profesionalni format, nešto slično gif-u. I ovo je statična forma.

- Skenirajući frejm po frejm dobija se niz frejmova… a ne video fajl?

SS: Da, video je tek na kraju. Bio sam u Bolonji na letnjoj školi filmske restauracije i tu se razgovaralo o načinu određivanja kodeka, rezolucije... Odgovor na to pitanje bio je – šta da vam kažemo, sednemo i dogovorimo se, i kako odlučimo – tako je.

- Dakle, arbitrarno je. Još uvek ne postoji standard kako se, recimo,  crno beli film iz doba Prvog svetskog rata restauriše?

SS: Ne postoje standardi, jer svaki film je propao na svoj način. Postoje procedure – skeniraš, restaurišeš... Prvo probamo da uradimo stabilizaciju, da nema trešenja, pomeranja levo-desno. Prilikom stabilizacije se gubi deo slike.

- Kako se vidi to trešenje kada imate statični niz slika?

SS: Pustimo play i vidi se kako se pomera okvir levo-desno, a slika stoji. Pre stabilizacije je okvir stajao ravno, a slika išla levo-desno. Prilikom stabilizacije uvek se gubi deo slike. Sada gledamo, na primer, “Sahranu majora Milana Marinkovića”, što je recimo početak Balkanskog ili Prvog svetskog rata. Na kraju se uvek malo kropuje, napravi se uvek neki okvir i to je razlika.

*U sobi sa skenerima, tzv. “mašinskoj sobi”, Stanić pokazuje skener koji radi pod Linux operativnim sistemom i ima storage, odnosno prostor za skladištenje podataka od 240 Gb, što je dovoljno za 1,5 rolnu od 300 metara.

SS: Znači, kada skeniramo moramo da prebacimo i imamo razne storage, sada smo stigli do 32 Tb. Imamo mnogo materijala i nešto čuvamo na storageima, a generalno sve čuvamo na LT trakama. Na LT trakama ne čuvamo inserte za neke razne produkcijske kuće.

Ovde temperatura mora biti 21 stepen, posebni zahtevi su za elektrostatički pod, za ventilaciju, za rupice na karton zidovima, debele zavese da upijaju zvuk…

Ovo je kapija za 35mm film, imamo i arhivsku kapiju koja ima malo veći otvor, što nam omogućava da skeniramo i ove perforacije sa strane, a iznad ovih linija koje ograničavaju frejm.

Pošto su uglavnom ofrlje urađene sve kopije u ovoj zemlji, frejm bi trebalo da se nalazi između četiri perforacije da bi i u bioskopu ljudi videli sliku, a ne liniju iznad ekrana. Neću da osuđujem nikoga, postoje razni načini kako smo pribavljali i popunjavali kolekciju… Valjda cilj opravdava sredstvo, pa je bitnije da se uradi, nego kako se radi, pa su ljudi zbog našeg arhiva uradili veće kapije kako bismo mogli da uhvatimo perforaciju sa strane i pomeramo sliku gore-dole, levo-desno i uhvatimo je celu. To omogućava lakšu restauraciju, jer možemo da uradimo stabilizaciju za perforaciju. Drugi korak podrazumeva da se uhvatimo za nešto u kadru i tako jurimo da dobijemo najbolji rezultat.

- Kada je već nešto digitalizovano, kako ide proces restauracije?
 
*Stanić pokazuje program Diamant Film, softver za restauraciju.

SS: Imamo dva dela, automatski/polu-automatski i ručno. Štitnici sa strane ekrana služe da ne ulazi svetlo, jer tako bolje uradimo - više vidimo. Zadamo mu prvo automatski, tako radimo deflicker, da nema blinkanja. Dust isto može da se radi automatski, zatim stabilizacija, scratch – ogrebotine. Zadamo mu da radi filter dust, ovo crveno što je na ekranu je prepoznao kao prašinu, fleke. U zavisnosti od toga kakav je kadar, ako ima pokreta, on će konju da obriše ovaj deo kod ama. Samo jednim alatom na tom kadru uradiće ceo taj kadar. Proverimo, jer generalno nikada nismo zadovoljni… Onda moramo da stavljamo niže paramentre, senzitivnost, veličinu u pixelima, da ne ide preko 100 square pixela…

- Kako se reguliše granulacija, zrnastost slike?

SS: To ne diramo, zrno je sastavni deo filma i ne diramo ga. Imamo mogućnost da uzmemo grain sample, on nam ovde pokazuje kako izgleda, sačuvamo... Posle, kada radimo interpolaciju ili neki drugi alat kada koristimo, mi mu kažemo da uzme grain (zrno) baš sa te trake da ne bi bilo razlike između tog dela koji smo sređivali i ostatka slike.

Sahrana majora

- Kako odlučujete o parametrima?

SS: Na osnovu iskustva. Ako je objekat blizu i u pokretu, staviću što niže parametre, jer inače može više da upropasti nego da mi pomogne. Mogu da stavim bilo koje parametre, onda prelazimo ručno pa mu kažem - ovde mu vrati kopito…

Kada napravimo interpolaciju, on može i da pobrljavi, pa kada nismo zadovoljni - obrišemo, uzmemo klon, ceo deo slike sa prethodnog ili sledećeg frejma, pa implementiramo na ovu sliku. Interpolacija je da program sam uzima ili sa prethodnih ili sa naknadnih frejmova -5 do +5, pa onda on i uklapa. Ako ima pokreta, interpolacija ne dolazi u obzir, nema šta da spoji, jer su dve potpuno različite slike. Sve je na iskustvu.

- Film “Sahrana majora” traje par minuta. Koliko je vremena bilo potrebno za restauraciju?

SS: Mučiću se možda nedelju dana. Trebalo bi više. Pipavo je, stradaju oči, svaka dva sata mora da se izađe napolje na svetlost... Nabavio sam naočare sa rupicama i sa zaštitnim filterima.

- Koliko ste radili restauraciju filma “Karađorđe”?

SS: Nas trojica smo radili godinu dana.

- On ima žućkastu, sepija boju slike? Jeste li to radili naknadno?

SS: Bilo je crno-belo, a gospodin (Aleksandar) Erdeljanović (direktor Arhiva Jugoslovenske kinoteke), kada je išao na printanje u Amsterdamu ili u Beču probao je da pogodi boju kako su se filmovi pravili početkom 20. veka. Scene u mraku su išle na plavo, ratne u crveno... Pokušali smo u procesu tinting and toning da pogodimo te boje.

- Kako stoji stvar sa digitalizacijom tog fonda?

SS: Digitalizujemo prvo te najstarije srpske filmove, produkciju Đoke Bogdanovića, Svetozara Botorića... Generalno, radimo srpsku kinematografiju pre Prvog svetskog rata. Izdali smo diskove “Pioniri srpskog filma”, tu su i žurnali Koste Novakovića, pioniri filma u Vojvodini, Bošnjak... Sve smo to radili. Do stranog nismo ni stigli, jer imamo toliko domaćih materijala da ćemo ga večno digitalizovati.

- Da li se digitalizuje nešto i sa nitratne trake?

SS: Da, proces je isti.

- Videli smo konkretno digitalizaciju audio-vizuelnog materijala, a šta još tu spada od podataka? Šta su ovde metapodaci, kako ih dodeljujete?

SS: Metapodaci se poklapaju sa metapodacima koji su u bazi za 35mm ili 16mm kopije. Isti je reditelj, dužina, trajanje, format, da li je nemi kvadrat ili nije… Generalno, metapodaci su isti samo što se ovde još dodaje i to da li čuvamo recimo u dpx, da li smo napravili neki nekompresovani video... Uglavnom čuvamo u dpx-u jer dalje pravimo sve što nam treba.

- Ne postoji informacija šta je sve na njemu rađeno?

SS: To ne.

- U kojem formatu postoje ti metapodaci, gde ih vidimo?

SS: Metapodaci stoje u kartoteci. U štampanom obliku. Trebalo bi napraviti bazu podataka i za digitalne kopije. U početku je sve za nas bilo novo, skeniramo film pa stavimo na primer, “Sahrana majora Milana Marinkovića” i za mesec ili dva-tri mi znamo koju smo kopiju skenirali. Već posle godinu dana, međutim, ne znamo. Za ovaj konkretno film postoji jedna jedina kopija, ali za druge filmove za koje postoji i “mala boja” i “velika boja” i rezervna kopija i negativ. U početku smo pravili grešku, jer smo bili opčinjeni svim ovim, pa smo samo skenirali i skenirali, čuvali i čuvali… Posle nismo znali je li to pozitiv, ili negativ…. Sada vodimo računa sa koje kopije skeniramo.

- Kako odlučujete sa koje kopije skenirate?

SS: Uglavnom se radi sa negativa, najmanje je propao. Najmanje je korišćen. Pozitivi se vrte u bioskopima, izgrebani su i uništeni.

- Gde su konkretno metapodaci za ovaj filmić?

SS: Za ovaj nemamo. To tek posle ubacimo, sada imamo metapodatke - koji je format, dpx desetobitni RGB linearni fajl, broj frejmova. Tek posle, kada mi to restaurišemo, sačuvamo na LTO, onda stavljamo koja kopija, koja dužina, koji LTO nosač, broj trake, koji format, i to je onda to.

- Gde beležite sve što je do sada urađeno?

SS: Imamo bazu restaurisanih filmova, spisak nam je na Gugl drajvu.

- Projekat VIP Kinoteka je nekako najvidljiviji…

SS: “Specijalno vaspitanje” i “Miris poljskog cveća” su, recimo, sa 16mm kopije. To je mnogo teže nego restaurisati sa 35mm. Jer 16mm traka je uvek uništenija nego 35mm. Restaurišemo za mesec dana ceo film.

- Zašto su recimo “Maratonci trče počasni krug” i “Ko to tamo peva”, koji se emituju na televiziji, do sada bili na tako lošim kopijama?

SS: To je neka verzija telekinirana pre 20-30 godina i to se vrti po svim televizijama. Sada je u sali trenutno Goran Marković, jer se radi “Nacionalna klasa” i on sugeriše u vezi sa kolor korekcijom i grejdingom. Ili direktor fotografije ili reditelj radi to što je u vezi sa slikom. To olakšava rad. Radili smo i “Kekeca”, bili su nam bile kolege iz Slovenije.

- Koja je upotrebna vrednost digitalne restauracije?

SS: Bila je stogodišnjica Prvog svetskog rata, okupili su se filmski arhivi oko projekta Europeanfilmgateway i dali su svoj prilog, tj. materijale vezane za Prvi svetski rat, koji su doduše u nižoj rezoluciji, možda i sa logom, ali slobodan je pristup, olakšana je manipulacija materijalom.

Pre par meseci izdali smo, na primer, DVD sa tri filma o izgradnji Beograda između dva svetska rata.

(SEEcult.org)

*Tekst je nastao u okviru projekta Vodič kroz digitalizaciju kulture u Srbiji, koji SEEcult.org realizuje u saradnji sa Centrom za medijsko obrazovanje i kulturu, uz podršku Ministarstva kulture i informisanja Srbije

Bojana Pejic: Zoran Popovic, From the trauma of collecitivism to the happy self
Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav