Izabel Iper o glumi, saradnji sa velikanima filma
“Metoda je čovjek pred tobom”, poručila je velika francuska glumica Isabelle Huppert svojim mlađim kolegama na drugom masterklasu 25. Sarajevo film festivala, govoreći o načinu na koji pristupa snimanju filmova.
“Pravljenje filmova je jezik, pa i tihi jezik između redatelja i glumca, glumca i glumca, ali i između vas i vas; tu se više radi o intuiciji, impresijama, osjećajima, nego o nekoj tehnici: toliko je elemenata unutra, tu nema prave metode. Kad radite, ne razmišljate o uspjehu, važna je sadašnjost, da li vam ima smisla dok to činite”, pojasnila je brojnim okupljenima u Kinu Meeting Point ta samo naizgled jednostavna diva, iza koje je gotovo 50-godišnja karijera i više od 140 uloga, u suradnji s Claudom Chabrolom, braćom Taviani, Andrzejom Wajdom, Ursulom Meier, Aleksandrom Sašom Petrovićem, Hong Sang-soo-om, Brillantom Mendozom… Huppert je i cijenjena kazališna glumica, radila je i na televiziji, a osvojila je mnogobrojne nagrade i priznanja, od francuskog Cesara, preko Zlatnog globusa i BAFT-e, do dviju Zlatnih palmi, Srebrnog medvjeda i drugih.
Na pitanje moderatora Mikea Goodridgea je li očekivala uspjeh i slavu, odnosno je li joj značilo kada su joj ljudi govorili da će biti dobra, Isabelle Huppert je odgovorila kako to nije bio slučaj. Dodala je da je “uvijek zanimljivo kako vas život vodi tamo gdje jeste”.
“U životu glumca važni su znatiželja, te posebni susretima s redateljima, s vrhom piramide: o tomu ovisi način na koji ćeš biti gledana, željena, ljubljena. Svi s kojima sam radila dali su mi osjećaj da je to smisleno, bila sam vrlo sretna s njima”, kazala je iznijevši, nakon spominjanja Jean-Luc Godarda, i jednu vrlo osebujnu tezu o svakom (igranom) filmu kao zapravo o dokumentarcu o glumcu koji u njemu igra, budući da ga to “uključuje osobno, kao individuu”.
“U jednom trenutku, i ti sam postaješ fikcija, tolika je distorzija stvarnosti”, istaknula je nadovezujući se na anegdotu tijekom rada s južnokorejskim redateljem Hong Sang-soo-om s kojim je radila “U drugom gradu” i “Clairenu kameru”, a koji je haljine za snimanje birao iz njezine privatne garderobe, te koji “ima izvrsno oko, kao slikar”, budući da su kasnije sve savršeno pristajale u film.
Na molbu iz publike da pojasni digresiju kako sebe ne vidi kao kreativca i umjetnicu, Isabelle Huppert je odgovorila kako misli da nitko sebe ne može tako vidjeti, jer je ta ocjena na drugima, ali je dodala i kako je “glumac interpret i nije odgovoran za film”.
“To je u redu za mene, ne frustrira me to, znam kako kreirati svoj teritorij, i to onoliko koliko želim zapravo”, istaknula je rekavši da ne gleda na svoj rad i život odvojeno. “Sve to je jedan veliki teritorij, svaki film je mali dio toga. Film je za mene planet koji nastanjujem, način življenja više nego išta drugo”, bila je slikovita ta sve popularnija i bolja glumica, kojoj je u Sarajevu prikazan najnoviji film “Frankie” u režiji Ire Sachsa. Riječ je o prilično neobičnom, primjereno artificijelnom i visokostiliziranom, gotovo teatralnom djelu o slavnoj glumici koja okuplja familiju i prijatelje u magičnoj portugalskoj Sintri, da bi se oprostila s njima, a čija niska ocjena na IMDB-u ne bi trebala zavarati ljubitelje filma i Isabelle Huppert, dobitnice Počasnog Srca Sarajeva jubilarnog SFF-a.
Govoreći o radu s austrijskim redateljem Michaelom Hanekeom, s kojim je snimala “Pijanisticu”, “Vrijeme vuka”, “Ljubav” i “Happy End”, kazala je kako je on izvanredan redatelj, te je otkrila da nije prihvatila ulogu u “Funny Games”, jer joj se činilo da tu “ima vrlo malo prostora za imaginaciju”. No, Haneke ju je ipak pridobio za suradnju, i to na “za glumca najlaskaviji mogući način”, rekavši joj da neće ni snimati “Pijanisticu” ukoliko ona ne prihvati ulogu.
“Kad glumiš, za razliku od gledatelja koji to gleda, ne prolaziš te emocije, uzbuđenje ili uznemirenost lika koji snimaš. A Hanekeova ‘mantra’ i inače je ‘bez sentimetalizma’”, rekla je ta “definitivno francuska glumica”, našalivši se najprije kako je i ona sama “vrlo hladna”, ali potom preciziravši: “Da, pokušavam ne biti sentimentalna, ali to ne znači – bez emocija, to samo znači – emocije na pravom mjestu”.
Prisjećajući se kako je došlo do suradnje s nizozemskim redateljem Paulom Verhovenom, otkrila je kako je gledala njegove nizozemske filmove, te je, kad je vidjela “Rahatluk/Turkish Delight” znala da će se u jednom trenutku susresti.
Naglasila je kako su film “Ona/Elle” radili u harmoniji, te kako on nije bio mišljen kao kontroverzan, nego kao provokativan.
Upitana ima li za nju razlike kad radi sa redateljicama, glumica je duhovito odgovorila: “Naravno da znam da je ispred mene žena”.
Otkrivši kako joj je inspirativno čitati intervjue s piscima, pozvala se na austrijsku spisateljicu Elfriede Jelinek koja je “vrlo pesimistična u vezi sa ženskim glasom”.
“Ovaj svijet je, duboko u sebi, još uvijek mizogin”, rekla je Isabelle Huppert. “Kod žena s kojima sam radila, poput Claire Denis, uvijek je više pitanje onoga čime se bave, njihovih preokupacija”, kazala je, zaključivši na kraju kako ipak “ne vidi baš neku veliku razliku u radu sa ženama”, te “ne bi mogla reći da bi radije snimala s redateljicama”.
“Bila sam feministica bez da to znam, a vjerujem da to još jesam”, istaknula je, dodavši kako se ne radi o tomu da bi ženske uloge odjednom morale biti pobjedničke, jake, nego da se žene stavi u centar, da se pokaže kakve jesu”.
Na pitanje kako bira scenarije, odgovorila je da su oni samo “posebno oruđe, ništa specijalno lijepo, tek nekoliko informacija”, u kojima joj je važan ritam, kao i dijalozi: “Ako dijalozi nisu dobri, zaboravi. Za glumca, dijalozi su esencija”.
“Glumljenje nije glumljenje, nego ‘glumljenje sa’, zato je i ritam tako važan: ako je s vama kolega a vi ste i dalje sami u toj sceni, to može biti neugodno”, još jednom se vratila važnosti interakcije s kolegama Isabelle Huppert, koja je obećala kako će svakako razmotriti molbu djevojke iz publike da u Sarajevu gostuje i s predstavom Roberta Wilsona “Mary Said What She Said”.
Vesna Pažin /SEEcult.org
*Foto: Obala art centar/SFF
