• Search form

02.11.2017 | 20:43

Između pokušaja utopije i puke diktature

Između pokušaja utopije i puke diktature

Dokumentarac “Dan oslobođenja” o istorijskom koncertu grupe Laibach 2015. godine u Severnoj Koreji, kojim je 1. novembra otvoren filmski festival 13. Slobodna zona, očekivano je otvorio brojna pitanja o suštini slobode u savremenom svetu, a polemika se povela i dan posle projekcije na “Kafi sa autorima”, odnosno sa rediteljem Mortenom Travikom i članom Laibacha Ivanom Novakom s jedne i gostom-selektorom Slobodne zone Teofilom Pančićem s druge strane.

Dok Travik i Novak smatraju da njihov poduhvat doprinosi razbijanju predrasuda o Severnoj Koreji, Pančićev utisak je da ih film “Dan oslobođenja” (Liberation Day) zapravo potvrđuje.

Razbijanje predrasuda, kako pokazuje film, bio je i jedan od ključnih argumenata kojim je Travik uspeo da odobrovolji partnere u Pjongjangu i njihove partijske šefove da uopšte dozvole koncert Laibacha u Severnoj Koreji kao prvog zapadnog benda u toj zemlji, jednoj od najzatvorenijoj na svetu, i to za vreme proslave 70-godišnjice oslobođenja od japanske vladavine. Njegov argument na primedbe da Laibach možda propagira neonacizam, kako ga predstavljaju pojedini zapadni mediji, bio je da je upravo ta pogrešna medijska slika i omraženost ono što je zajedničko slovenačkom bendu i Severnoj Koreji.

Norveški reditelj Travik je prvi put u Severnu Koreju došao kao turista, a kako je rekao na “Kafi sa autorima”, uvek su ga interesovale utopije i pokušaji da se izgradi utopija, koja je po definiciji nemoguća.

“Severna Koreja je najdugovečniji pokušaj. Sovjetski Savez je nestao, Jugoslavija takođe, a Severna Koreja je kao zamrznuta u vremenu. Kada sam došao prvi put, utisci su mi bili podeljeni – jedan deo je bio da je onako kako sam i zamišljao, a drugi da baš i nije sve tako. To me je podstaklo da dođem ponovo i pokušam da realizujem neki kulturni projekat, instalaciju, performans”, rekao je Travik, koji je na neki način zvezda svog filma, budući da je od njegove sposobnosti da izdejstvuje ustupke obe strane najvećim delom i zavisilo održavanje koncerta Laibacha u Pjongjangu.

Novak je na Travikov osvrt o utopijskim obrisima severnokorejskog društva dodao da sve utopije po definiciji propadaju, pa tako i kapitalizam koji sada živimo.

Travik je godinama pre gostovanja Laibacha uspostavljao kontakte u Pjongjangu i gradio poverenje.

“Morate da uložite vreme da razvijete odnose, to važi i za projekte i za sve odnose u životu”, rekao je Travik, kome je, kako film pokazuje, trebalo dosta strpljenja da udovolji zahtevima severnokorejskih partnera, ali i odbrani integritet benda i godinama građenog imidža. Između ostalog, članovi Laibacha i njihove ekipe nisu smeli da izlaze samostalno iz hotela, posebno strogi zahtevi važili su i za zajedničko fotografisanje na glavnom gradskom trgu i način na koji se mora ovekovečiti zastava, trebalo je za svega par dana uskladiti tehničke (ne)uslove koncertne sale iz 50-ih sa modernom opremom benda… Posebna pažnja cenzora bila je usmerena na video materijal i tekstove pesama Laibacha, zbog čega su neke izbačene iz prvobitnog repertoara.

Ipak, Travik kaže da ništa od snimljenog materijala nije cenzurisano, a bilo ga je mnogo.

“Sve smo mogli da ponesemo sa sobom. Mada, ponešto nam nisu dali da snimamo”, rekao je Travik, koji je zadržao i u filmu kadrove sa zahtevima da se snimanje obustavi.

Jedan od najvećih problema, kako pokazuje film, zadao mu je sam Novak, koji je posle par dana odlučio da izađe iz hotela i sam se prošeta po gradu. Travika je to izuzetno naljutilo, jer je moglo da dovede u pitanje održavanje koncerta.

Novak je taj nedozvoljeni izlet opisao kao prijatnu šetnju koju je iskoristio da upozna iz prve ruke ljude na ulicama.

“Bio je to lep sunčan dan i jedna lepa, prijatna šetnja, sa malo kontakata sa običnim ljudima koji su bili prijateljski nastrojeni. Shvatam da je to bilo na neki način neodgovorno prema organizatorima, ali se na kraju ispostavilo da nije bio tako veliki problem, a iskustvo se isplatilo...”, rekao je Novak, navodeći da je stekao uglavnom pozitivne utiske, video ljude koji su srećni, kao i one koji nisu – kao što je svuda u svetu.

“Video sam nasmejane ljude, lepo obučene, parove koji šetaju držeći se za ruke, ljude koji igraju u parku... Možda kod njih ima nešto od onog budističkog stava u gledanju na svet, neke vrste mudrosti koju smo mi izgubili”, rekao je Novak, dodajući da su ponekad možda ljudi koji žive u zatvoru slobodniji od onih napolju.

“Svi smo mi u osnovi u zatvoru, robovi sistema”, dodao je Novak, na šta je reagovao Teofil Pančić, navodeći da mu to deluje cinično i da je to povremeno mislio i dok je gledao film, koji zapravo potvrđuje predrasude o Severnoj Koreji.

“Ne znam šta tačno mislite pod tim u osnovi, ali znam da mi nismo stvarno u zatvoru. Možemo da izađemo i idemo gde hoćemo, čak i u Pjongjang, ali većina tamošnjih ljudi ne može da ide bilo gde. Vi možete da posetite njih, ali oni ne mogu da posete vas”, rekao je Pančić.

“Nekako je cinično da vi kao slobodni ljudi odete tamo - sam odlazak i koncert sve je to u redu, ali onda kada se vratite počnete da na neki način morališete u smislu - oni su možda u jednoj vrsti zatvora, ali mi smo u drugoj, ko zna šta je bolje, šta je gore… Ne mogu da verujem da ste ozbiljni. A ako jeste, onda je to možda ono što neki ljudu govore da Lajbah jednostavno voli totalitarni optimizam”, rekao je Pančić.

Povodom Novakovih reči da je video srećne ljude, Pančić je rekao da je siguran da su se i u Berlinu 1938. godine na ulici mogli videti neki srećni ljudi, obični ljudi koji imaju sreće u privatnom životu ili dobar posao. “Ali to još uvek ne govori nešto dobro o nacističkoj Nemačkoj”, dodao je Pančić.

Novak je u nastavku polemike rekao da uvek postoje ta etička pitanja, ali je ponovio da su ljudi u Severnoj Koreji možda slobodni samo do određene mere, a možda su i slobodniji nego mi ovde.

Napominjući da nije “veliki fan materijalnog sveta” i da, kao što budistička literatura govori, duhovni svet zaista postoji, Novak je rekao da to nema mnogo veze sa činjenicom da li se može preći sa mesta A na mesto B.

“Moj otac je govorio: ‘Nije važno gde si, uvek si sa sobom’”, dodao je Novak, na šta je Pančić rekao da je lakše prezirati slobodu kretanja onda kada je imate, nego kad je nemate.

“Uostalom zašto ljudi emigriraju u SAD, a ne u Severnu Koreju?”, upitao je Pančić, na šta je Novak odgovorio da je to zato “što veruju u bajke”.

Ubacujući se u njihovu polemiku, Travik je rekao da ne veruje da je Severna Koreja slobodna ni blizu koliko Srbija ili Norveška ili SAD - ako se govori o osnovnim ljudskim slobodama i ljudskim pravima po zapadnim parametrima. Ali na višem filozofskom nivou, o kojem je govorio Novak, moguće je razmatrati različite aspekte slobode.

“Za mene je Severna Koreja avantura i nešto egzotično. Odlazim tamo povremeno i sve više i više razumem zašto je tamo tako kako je. To razumevanje nije isto što i prihvatanje. Ali, ta empatija, ta sposobnost da se identifikuje i kroz identifikaciju možda razume malo bolje, za mene ima izuzetnu vrednost. Ne samo u vezi sa Severnom Korejom, nego uopšte”, rekao je Travik.

Travik je rekao i da mu je lično bitno da ode upravo na mesta gde je dirigovanje mišljenja snažno i jasno, kao što je u Severnoj Koreji.

Prema njegovim rečima, za ljude sa zapada, koji su trenirani u analiziranju informacija, severnokorejska propaganda je retro kič i ne mogu je uzeti za ozbiljno.

Ali, biti u društvu gde se jasno vide ti mehanizmi omogućava da se isti ti mehanizmi prepoznaju i kod nas, samo što su u nekim suptilnijim oblicima, rekao je Travik, navodeći kao primer društvene medije.

Za internet, kako je dodao, mnogi misle da je velika anarhistička utopija i da omogućava izjednačavanje, a zapravo preovlađuje mentalitet gomile.

“Socijalni mediji i tviter kampanje pokazuju koliko je malo potrebno za nas da krenemo niz struju. To su mehanizmi isti kao kod masovnog obožavanja u Severnoj Koreji. Forme su različite, ali su bazične ljudske potrebe iste. U tom smislu kažem da Severna Koreja i neko drugo mesto na svetu nisu toliko različiti”, rekao je Travik.

O reakcijama na “Dan oslobođenja” u Severnoj Koreji, Travik je rekao da nije blokbaster, još.

“Ali, neki tamošnji muzičari kojima sam ga pokazao kažu da su zadovoljni. Smatraju da film tretira njih i temu sa poštovanjem”, rekao je Travik, koji za projekciju “Dana oslobođenja” na otvaranju Slobodne zone u Sava centru rekao da je bila lepa.

Sava centar je, kako je dodao, savršena retro-futuristička palata. Istovremeno je relikt Jugoslavije i u arhitektonskom smislu, kao delo socijalističke arhitekture i prostor optimizma, što je karakteristika u svim totalitarnim društvima.

Novak je dodao da za Laibach važi isto.

Sajt Slobodne zone je feezonebelgrade.org, a program se nalazi i u Kalendaru portala SEEcult.org.

(SEEcult.org)

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav