Korneliu Porumboiu: Slediti instinkt

Ugledni rumunjski redatelj Corneliu Porumboiu bio je jedan od najvažnijih gostiju prošli tjedan završenog, devetog Küstendorfa, međunarodnog filmskog i muzičkog festivala koji je u svom etno-selu na Mokroj Gori pokrenuo i vodi svjetski slavni reditelj Emir Kusturica. Porumboiu je u Drvengrad stigao u povodu prikazivanja svoga najnovijeg filma "Blago", nakon kojega je u kino-dvorani "Prokleta avlija" održao radionicu namijenjenu prvenstveno mladim filmašima, kojima je Küstendorf uglavnom i posvećen, budući da se za nagrade - Zlatno, Srebrno i Brončano jaje, kao i "Vilko Filač" za najbolju fotografiju, bore isključivo studentski filmovi (ove godine - njih 17 iz čitavog svijeta) koje selektira Kusturičina kći Dunja.

Jednako kao što su to dva, odnosno četiri dana, prije njega učinili Francuz Jacques Audiard, kojemu je na Küstendorfu priređena kraća retrospektiva i prikazan prošle godine kanskom Zlatnom palmom ovjenčani "Dheepan", te autor "Priče nad pričama", talijanski redatelj Matteo Garrone, 40-godišnji Rumunj, autor nagrađivanog urnebesnog "12:08 Istočno od Bukurešta" i gotovo kultnog "Policijskog, pridjeva" govorio je o svom posljednjem ostvarenju i radu na filmu općenito, te je odgovarao na pitanja publike.

Tom prilikom moglo se čuti i kako je "Blago", koje je na Festivalu u Cannesu osvojilo nagradu "Un Certain Talent", nastalo nakon što je htio napraviti dokumentarac o čovjeku koji je doista pokušavao naći zlato navodno zakopano u okolici stare obiteljske kuće, no potraga se pokazala bezuspješna.

"Odlučio sam napisati priču u kojoj je drugačiji kraj ipak moguć, te je izgraditi oko novog lika, ali sam zadržao i stvarnog 'tragača' za blagom, kao susjeda u filmu, i još neke ne-glumce", otkrio je Porumboiu, s kojim smo, osim o tom svojevrsnom anti-vestern i anti-Ocean11-like filmu, razgovarali i o njegovu prethodnom naslovu, kao i o (ne)postojanju "rumunjskog novog vala" i razlozima za malobrojnost filmske publike u Istočnoj Europi.

- Ono što je na neki način revolucionarno u "Blagu", a postignuto je briljantno(m) nepretencioznom pričom i vrlo preciznim, suptilnim filmskim izrazom, junakovi su svakodnevni, mali, ali ispravni izbori, iz kojih je jasno kako ni Costija (izvrsni Toma Cuzin), ni njegovog susjeda, u potrazi za zlatom ne vodi ni pohlepa ni bezglavi avanturizam nego puka nužda.

C.P: Njih dvojica su, na neki način, u očajnoj situaciji: pogotovu susjed,  koji nema drugi izlaz iz toga; no, ni glavni lik nije u puno boljoj poziciji: on ima nekakvu krhku ravnotežu, koja svaki tren može biti poremećena jer ne voli posao koji radi, tako da i za njega potraga za blagom postaje nešto neizbježno.

- Na radionici ste izjavili kako niste željeli napraviti psihološki film, nego Vas je više zanimalo oslikati arhetipove. Glavni lik je arhetip skromnog i jednostavnog  čovjeka, koji se na kraju pokaže "veći od života". Kako komentirate to što su Vam u nekim kritikama zamjerali da je kraj filma bajkovit?

C.P: Htio sam da glavni lik bude netko prosječan, netko tko je u početku običan, tko uđe u sve gotovo slučajno, a onda mu to postaje jako važno, i na kraju postaje heroj. Taj lik, Costi,  također je u potrazi za svojom vlastitom vjerom: vremenom, njegova potraga za blagom se pretvara u nešto drugo, te, dok traga za blagom, on postaje netko drugi, zbog čega i nastavlja činiti ono od čega ostali žele odustati.

Što se bajkovitosti tiče, postoji koliko toliko realna mogućnost da netko nađe to što su oni našli, kao i da to unovči i postane bogat; provjerio sam to: čak su i papiri koje sam koristio u filmu nekada bili u upotrebi, a sada se nalaze u muzeju.

- Pretpostavljam da ste svjesni kako bi Vam, da ste početnik na nekoj od mnogobrojnih scenarističkih europskih radionica, (stariji) kolege vjerojatno rezolutno odbili scenarij pod izlikom da je takav kraj nemoguć?

C.P: Vjerujem da bi bilo tako. Ali, mladi autori trebaju slijediti svoj instinkt: kada radite film, najvažnije je da budete vi, da ste sto posto sigurni kako je to vaš rad. Naravno, redatelji trebaju i slušati i uzimati od drugih, no ne previše: bolje se oslanjati na svoj prvi instinkt, izraziti vlastite osjećaje ...

Ja sam počeo tako, i nastavio sam tako. Imao sam uspona i padova u svojoj karijeri: s filmom "Kad se noć spusti na Bukurešt ili metabolizam", na primjer, nije uopće bilo lako, to je prilično radikalan film, koji nije baš bio na festivalima, na kraju je bio na Locarnu, a slično je i s mojim dokumentarcem "Druga utakmica", koji je mali film.

No, meni je važno stalno tragati, isprobavati nešto novo, ne ponavljati samoga sebe. Na sve to na neki način gledam kao na putovanje: tko zna, sutra ću možda imati film koji prolazi, ili koji ne prolazi baš dobro, ali trebam ga kako bih nešto zaključio, kako bih napravio sljedeći korak u svom istraživanju. U svakom slučaju, važno je imati svoj vlastiti put.

Mislim kako još uvijek ima redatelja koji slijede svoje instinkte, iako, mnoge od njih ponekad smete uspjeh ili nešto drugo.

- Kako objašnjavate te oprečnosti u prijemu "Metabolizma"? Što je to toliko radikalno u tom filmu?

C.P: Taj film ima 17 kadrova, vrlo dugih. Radi se o redatelju koji je zaljubljen u svoju  glumicu i koji želi odustati od tog filma, ali ne može donijeti odluku... Ne znam, možda je riječ o načinu na koji glumci igraju te uloge, možda o nečemu drugomu...

- Mnogi (muški) redatelji teže izlaze na kraj sa ženskim likovima, neki to čak i priznaju. Mislite li da je to bio slučaj s Vama u "Metabolizmu"?

C.P: Nisam siguran ... Ja veoma volim Érica Rohmera, na neki sam način njegov fan, i volim sve te likove, sve te žene, njegov "Les Nuits de la pleine lune" je jedan od mojih najdražih filmova, Pascale Ogier je genijalna u njemu. Ali, nekada volite neke filmove, a snimate sasvim različite ...

Čudno je to: kad god napravim neku takozvanu komediju apsurda, uvijek imam osjećaj kako su ženski likovi u filmu inteligentniji od muških: u "Blagu" tako imam te male ženske likove - suprugu glavnog lika, djevojku iz draguljarnice... U "Metabolizmu", to je glavna glumica, koja je prelijepa, a mislim i da je pametnija od redatelja, te se, na kraju, pokaže i kao mnogo iskrenija od njega: ona ga pokušava suočiti s dilemama o tomu što rade, što žele od te veze...  Može biti da je to pitanje nekog mog ograničenja u percepciji žena ... Ali, u svom sljedećem filmu imam dva vrlo jaka ženska lika.

- Jedno do nezaobilaznih pitanja za filmaša iz Rumunjske jeste ono o tamošnjem  "novom valu". Neki Vaši kolege, Cristi Puiu primjerice, negiraju, međutim, postojanje ikakvog "vala", a i sami ste publici na Küstendorfu govorili kako se radi o prilično različitim autorima. Što mislite o tomu da se, s druge strane, u nekim zemljama ulažu silni napori kako bi se umjetno proizveo, inustrijalizirao nekakav "val"?

C.P: Nešto takvo nije moguće proizvesti. To je bila takva prilika, sreća. Počelo je s  Puiuovom "Smrću gospodina Lǎzǎrescua", a onda je bilo nekoliko filmova uvrštenih na Cannes film festival, koji su dobijali važne nagrade, pa je "4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana" Cristiana Mungiua i osvojio Zlatnu plamu ... Bilo je to nešto jedinstveno, neki čudan trenutak, sve se dogodilo iznenada, a onda se nastavilo.

- Čini se kako ipak postoji neka izuzetna kreativna atmosfera u rumunjskom filmu.

C.P: Da, kreativna atmosfera postoji. Radi se o posebnoj generaciji redatelja: ako pogledate njihove biografije, mislim da ćete vidjeti kako svi dolaze iz nekog drugog kontesta, mnogi su došli u kinematografiju naknadno, sa 25-26 godina, nakon što su pokušali neke druge karijere: ja sam želio studirati film, ali sam u međuvremenu studirao menadžment, Cristian Mungiu je najprije završio književnost, Cristi Puiu je bio slikar, pa onda studirao film, u Ženevi, Cǎtǎlin Mitulescu je prije bio, mislim, na geologiji ...

Svi su se počeli baviti filmom u vrlo beznadežnom trenutku, kad je to izgledalo sasvim ludo, jer se snimao jedan film godišnje. Svi ti momci došli su, dakle, u film iz strasti prema njemu: to je bio kao neki očajnički čin, nije bilo lako uraditi ništa, ali su vjerovali kako mogu unijeti neko svoje svjetlo u tu situaciju, koja je bilo vrlo loša u Rumunjskoj općenito; mislim da je to ta snaga i moć koja pokreće svakoga od nas.

- Ipak, taj uspjeh još uvijek nije doveo publiku u (art)kina u Rumunjskoj?

C.P: Na žalost, imamo najgore brojke u Europi kada je kino publika u pitanju. Ljudi naprosto ne žele ići gledati domaće filmove. Ili ne idu u kino, ili više vole američke filmove. Teško je reći što je tomu uzrok: je li to televizija, distributerska mreža ... ima tako puno problema.

Svi moji filmovi zarade više u Francuskoj nego u Rumunjskoj, na žalost.

Možda se radi o načinu na koji se gleda na umjetnost u našim društvima: u Rumunjskoj je vrlo popularna pravoslavna crkva, religija je najvažnija stvar, ljudi čekaju nekakva čuda, dok se umjetnost uzima kao nešto sa strane, ne toliko ozbiljno, kao nekakav majmunčić ... Ne znam, možda se  umjetnost tretira na taj način zbog religije, možda je u pitanju nešto drugo, ali taj problem s publikom postoji u gotovo svim istočnoeuropskim zemljama.

Vesna Pažin

*Foto: Kustendorf