• Search form

05.06.2022 | 15:52

Ljubomir Bandović: Ovoj civilizaciji treba reći - dosta!

Ljubomir Bandović: Ovoj civilizaciji treba reći - dosta!

Glumac Ljubomir Bandović, koji je na proteklom 67. Sterijinom pozorju igrao Manojla u “Čudu u šarganu” Ljubomira Simovića, kaže da piščevo duboko razumevanje svojih junaka, uprkos njihovim manama, predstavlja upravo ono božansko i hrišćansko, zapisano u svima nama, što nas poziva da budemo ljudi. A ljudi smo samo ako se razumemo, ističe Bandović u intervjuu za SEEcult.org. Čini mu se, pak, da se danas bolje međusobno razumeju životinje nego ljudi, koji kao da žive jedni protiv drugih.

Bandović ukazuje i na to da je danas sve ono što nas čini postalo ono što je na nama, a ono što je u nama – što nas suštinski čini ljudima – devalvirano je, ismejano, nepotrebno... Priželjkuje da doživi da neko ovoj cilivilizaciji kaže “dosta”: dosta licemerja, dosta prvog među jednakima, dosta proizvodnje neprijatelja, dosta svega... “Jer kad ogladnimo – svi pričamo isti jezik, kad smo zaljubljeni – svi pričamo isti jezik, kad smo uplašeni – svi pričamo isti jezik. Svi sanjamo na istom jeziku. E to je ono čudo koje čekamo da ga se podsetimo, a ne da nam dođe”, istakao je Ljubomir Bandović.

Čudo u Šarganu, Ljubomir Simović, režija: Jagoš Marković, JDP, foto: Nebojša Babić

Simović jako voli te svoje nesrećnike, čak i kad ih nije dobro voleti, uostalom kao što ih mora voleti i glumac da bi ih verodostojno igrao. Imate li u stvarnom životu empatiju za te ljudske kreature kojih je danas sve više oko nas?

Ljubomir Bandović: Imam tu privilegiju da radim ovaj posao, pa i da se susrećem sa velikim piscima, kao što je i Ljuba Simović, i da tako naučim nešto što mogu da primenjujem kasnije u životu – sa viškom ili manjkom procenta uspešnosti. Ja sam i ranije, kada mi ponude nekog ko je a priori negativac, shvatao da moram da nađem slabost tog čoveka, a ne njegovu negativnu stranu, jer negativni postupci idu iz nečije slabosti, iz nerazuemvanja sveta i odbijanja sveta, odnosno manjka obrazovanja, manjka produhovljenosti. To su sve slabosti, a onda mi kažemo za nekog da je taj loš čovek. Ne, to su loši postupci tog čoveka. Jer, ne postoji loš čovek. Svi smo rođeni sa genom za dobro. Svi smo se rodili nevini. Za razliku od ljubavi, mržnja mora da se uči. To Simovićevo duboko razumevanje njegovih junaka i toga što im pripada ili ne pripada, to kako ih on i dalje voli i ne okrivljuje, je upravo ono božansko i hrišćansko, hristoliko, u svima nama zapisano što nas poziva da budemo ljudi. A ljudi smo samo ako se razumemo. Sad vidim da se, što civilizacija dalje ide, životinje bolje međusobno razumeju nego ljudi, Mi kao da živimo jedni protiv drugih.   

Verujete li u čuda i da li mislite da je moguće neko čudo koje bi nas spasilo iz ovog opšteg rasula svakog smisla kojeg živimo?

Ljubomir Bandović: Čudo je već ovde. Ono nikad nije ni otišlo, nego smo se mi njega odrekli. Odrodili smo se od njega i sramota je ono čime smo ga zamenili: koka-kolom, najkama, novim mercedesom, nečim u šta uždite šibicu i nestane u dva minuta. Sve ono što nas čini postalo je ono što je na nama, a ono što je u nama, što nas suštinski čini, je devalvirano, ismejano, nepotrebno. Danas kad vidite emocije nekog čoveka, vi to odmah ocenjujete kao slabost, a to su vrline...

Ovaj čovek koga igram u “Šarganu”, taj Manojlo, ima dete, ono je prvo okrvavilo ruke, pa je onda bio sa ženom, ili nije ni bio. Njegova potraga za čašću, za ideologijama kojima su ga učili, sve što su na njega nakačili kao na čestitog oficira, pada pred tom dečjom žudnjom da je ostao željan podvarka i žene. Svi smo pred tim niko i ništa. Sve ideologije, sve uniforme, svi očenaši padaju u vodu kad jedno dete, stradalo ni krivo ni dužno, ide po nekom nesvetu i traži svoju porciju podvarka i svoju lepu ženu. Kad se budemo setili da je to sve u nama, to će valjda biti to čudo koje čekamo i koje će doći.

Skoro me je pitao jedan vaš kolega o nestancima struje koji se najavljuju, šta ja mislim o tome... Ja se sećam, kao mali, kad nestane struje, ima sveća u dnevnoj sobi, svi smo u dnevnoj, onda ćale kaže: “'Ajmo sad od Vranja do Berana – kuda prolazimo, kroz koje gradove”... I to je neka zanimljiva geografija. Porodica se okupi kad nema ekrana i svih ovih lažnih ognjila koja nam skreću pažnju. I nije sad više ni porodično vreme. I krv može da bude usud. Vreme je za plemenske savete, saveze, da se oko iste vatre skupljaju ljudi sa istim idejama i ciljevima. To je budućnost ove planete... Šopenhauer je valjda rekao da svaka civilizacija na vrhuncu svoje dekadencije mora da doživi svoj krah. Drago bi mi bilo da budem živ da vidim da je neko ovoj cilivilizaciji rekao “dosta”: dosta licemerja, dosta prvog među jednakima, dosta proizvodnje neprijatelja, dosta svega. Jer kad ogladnimo – svi pričamo isti jezik, kad smo zaljubljeni – svi pričamo isti jezik, kad smo uplašeni – svi pričamo isti jezik. Svi sanjamo na istom jeziku. E, to je ono čudo koje čekamo da ga se podsetimo, a ne da nam dođe.

Je li glumac moćan pojedinac, bar na sceni?

Ljubomir Bandović: Da, ja sam najmoćniji na sceni...

A zašto onda glumci koji su carevi na sceni hoće da budu direktori pozorišta na primer, direktori drama?

Ljubomir Bandović: Sad govorimo već o ostvarenim i neostvarenim ljudima. To sad nema veze sa glumcima, jer imate i reditelje koji se guraju da budu direktori pozorišta. Ja onda ne znam zašto producenti završavaju svoj fakultet, osim da nam nose kafu i jave kad je proba. Sve je to naopako okrenuto. Pozorišta, uz dobar umetnički sektor – dobrog direktora dramaturga i sve ostalo, dobrog producenta na čelu pozoritša koji ume da govori poslovnim jezikom i dovlači pare neophodne za proizvodnju predstava, mogu nabolje da promene nešto na ovom svetu. Ta Titova, starojugoslovenska priča da se bude na platama – razumem za nacionalne teatre, beogradsko Narodno pozorište i Srpsko narodno pozorište, ali za sve ostalo treba ugovor. Kakav je to način? Imate sada masu nekih prvaka koji su prvaci samo zato jer su 25 godina u nekom pozorištu. To nije umetnički rezon. Mi smo privilegovani, neki imaju sreće da vide da smo privilegovani, ali nekima nije dosta, neki bi da jure po još jedan aplauz iako imaju pet Oskara, pa onda upropaste predstavu zbog jednog aplauza. Ljudi su prosto zaslepljeni sobom.

Sebičnost umesto empatije...

Ljubomir Bandović: U moje vreme sve je bilo zajednica, odeljenska, stambena... a sada je sve individua. Sad nas uče da sam ja bog. Ma nisam! Ja sam u službi nečega što je možda bogoliko u nekom momentu kao ova predstava i ovaj tekst. Ja sam ovde u službi, u poslanju. Ja sam se pozvao u pozorište, nije ono mene pozvalo. Nije pozoritše čekalo mene da bi bilo pozorište. Ja sam tu da ga dopunim, uzvisim ako mogu, ne – daj bože da ga unizim... Znate kako Rusi kažu za naš posao – oni imaju imenicu za reč “glumac”, ali za glumu imaju reč “služba”. To je služba, monaški posao i poziv.

Snimanje je industrija, ja snimam dosta, ali u pozorištu – ako nisi predan do kraja, ako to nije tvoj poziv, ako ne ustaješ i ležeš sa pozorištem u glavi i posvećenjem, tu ti onda nije mesto. Pozorište traje upravo toliko dugo, ono selektuje na duži period. Istisnuće te ako nisi njegov posvećenik i džaba će ti biti da te neko gura politički ili kumovski ti pomaže, ono će te pojesti. Iz prostog razloga jer je pozorište mnogo velika stvar.

*Naslovna fotografija: Branko Lučić

(Snežana Miletić/SEEcult.org)

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav