• Search form

24.01.2012 | 20:09

Međusobna uslovljavanja

Međusobna uslovljavanja

Criticize This! Otac na službenom putu (Abdulah Sidran, režija Oliver Frljić), Atelje 212

Piše: Nikola Skočajić

Oliver Frljić se svakako, u poslednjih nekoliko pozorišnih sezona, regionu nametnuo kao jedan od najzanimljivijih reditelja. Naspram toga što ne preza od različitih estetika, postao je značajan najviše zbog toga što je uvek uzimao u obzir lokalni kontekst u kojem radi. Predstavom “Otac na službenom putu” u Ateljeu 212, po tekstu Abdulaha Sidrana, Frljić pravi radikalan rez u dosadašnjoj karijeri tako što ovoj produkciji ne dozvoljava ništa problemsko. Priču koju je ispričao, sâm klasifikuje kao univerzalnu i time suštinski izdaje sopstvenu maksimu pozorište laže.

U svojoj prvoj režiji u Beogradu, Frljić po prvi put odbija da se u postavci kritički odnosi prema geopolitici u kojoj stvara. Razlozi koje navodi za ovakav prevrat se na prvi pogled mogu učiniti dirljivim, jer raspravu koju je sâm sa sobom poveo u programskoj knjižici predstave zaključuje sa: “Pobuna je umorna, a ja sam razuman dečko”. Međutim, to se teško može uzeti zdravo za gotovo, i bez pitanja zašto je Frljić upravo u Beogradu i u Atelju 212 rešio da se odmori. Predstavom “Kukavičluk”, u produkciji Narodnog pozorišta iz Subotice, već je potvrdio da se razlog za to ne nalazi u politički korektnoj pristojnosti gostujućeg umetnika. Paradoksalno, ali nameće se da odgovore možda treba potražiti upravo u kontekstu u kojem je nastajala predstava koja kontekst ignoriše.

Frljić ovaj put nije morao da se bavi PR-om kao što to inače radi. Atelje 212 se sa te strane o predstavama koje su nastale pod upravom Kokana Mladenovića jako dobro stara i Frljić nije imao potrebu ni za kakvim skandalom koji bi predstavu uvrstio u medijski događaj. Od dolaska Mladenovića na mesto upravnika, Atelje 212 nema nikakvu distancu od javnog mnenja i pitanje je da li bi ono kritičko koje je bilo očekivano od Frljića uopšte bilo dopušteno. Treba se setiti koliko je i na koji način pomenuta uprava Tomiju Janežiču zamerila intervenciju na sopstvenoj predstavi “Putujuće pozorište Šopalović” na Kunstenfestivalu u Briselu, u kojoj je režiser, bacajući karanfile na glumicu, poručio sa pozornice: “Ovako su Srbi bacali karanfile na vojsku koja je išla u rat u bivšoj Jugoslaviji”. Takođe, treba se setiti cenzorstva koje je sprovedeno nad tekstom Milana Markovića “Da nam živi živi rad”, u režiji Anđelke Nikolić, gde je na kontrolnim probama eksplicitno zabranjeno pominjanje navijača Partizana, klerofašističkog pokreta Obraz, svetog Save i vladike Nikolaja Velimirovića. Manje agresivno sprovedena kulturna politika Ateljea 212 se lako ogleda i u svežijim “Gospodi Glembajevima”, u režiji Jagoša Markovića, koji Krležu svode na ljubavnu priču, ili pak u, pre igranja predstave, držanju reklamnog govora predstavnika banke koja je sufinansirala poslednji Mladenovićev projekat “Zbogom SFRJ” koji je on i režirao.

U takvoj atmosferi, Frljić odlučuje da se odmori od pobune/da pobuna zaslužuje odmor. Odlučuje se za nekritičku reprezentaciju Sidranovog teksta koji je već proslavljen filmom Emira Kusturice i, bez obzira na neodgovornost spram svoje pozicije provokatora, pravi jednu od estetski najznačajnijih predstava u Srbiji u poslednje vreme i svakako estetski najznačajniju predstavu sezone.

Najveći deo scenografije Marije Kalabić čini stepenište u obliku SFRJ i evocira i neka ranija Frljićeva pamfletska rešenja, međutim ono se ipak čini maštovitijim i u toku predstave značajno iskorišćenim, kako na njemu preciznim mizanscenom glumaca tako i njegovim mehaničkim razdvajanjem pred kraj predstave. Glavni lik iz Sidranovog predloška Dino nije ostao zarobljen u tekstu kao večno dete, već u svojim sedamdesetim, iz te narato-prospekcije, retrospekcijom pokušava da sagleda stradanje svoje porodice u vreme Informbiroa. Takva vrsta pričanja priče je verovatno za cilj imala da izazove jasnu vremensku distanciranost od epohe, međutim tu distancu narušava obaveza da ono što sagledavamo u prošlosti opet bude iz subjektivne vizure deteta. Dino, koga i kao starca i kao klinca igra Đuza Stojiljković, iz svoje pozicije nije u mogućnosti da vidi strahote vremena Informbiroa, tako da je publika u toj vrsti subjektiviteta izložena benignom ređanju slika, koje često liče na crtani film, pogotovo u liku informbiroovca Ostoje Cekića (Miodrag Krstović) koji prikladno izlazi iz ormara. Začudan kao sedamdesetogodišnji dečak, Stojiljkoviću je jedinom dozvoljeno da se bavi naturom izraza, pa iako ostatak glumačke postavke treba hvaliti upravo zbog suprotnog, priroda lika-pripovedača pravda takvu vrstu šuma. Bili smo u pozorištu – znamo gde smo bili.

Frljić svoj najznačajniji doprinos srpskom pozorištu daje upravo u radu sa glumcima koje u velikoj meri uslovljava fizičkom radnjom, mehaničkim rezovima koje podržava muzika Irene Popović, divljačkim tempom, demistifikovanim elipsama koje ne prekidaju rad glumaca na sceni.

Posebno bi trebalo pohvaliti Hanu Selimović kao nimalo pasivnu Senu Zolj i mrtvačkim kovčezima obeleženu Danicu Maksimović u ulogama Živke i Lidije, ali evidentno se ceo ansambl drži ritma što se za ovakvu postavku čini presudnim. Glumište srpskog pozorišta je svakako i dalje zaglavljeno u konvencijama psihologije, pa se na ovakvu vrstu uslovljanja lako gleda blagonaklono. U tom smislu bi bilo jako zanimljivo da je u konačni proizvod Frljić i ovaj put uključio zanimljivosti iz procesa koje bi nam dale uvid u odnos izvođača prema drugačijem načinu rada.

To je izostalo, ali svakako nije najbitnije. Treba se još jednom vratiti na to da Frljić u poplavi opšteg zanimanja za SFRJ, pored toga što odbija da se bavi nekritičkom nostalgijom ili nekritičkim podsmehom, ne pruža treći ugao, već samo stišava euforiju. Da li je moguće da Frljić nije imao o čemu da govori u Srbiji, sem o Srebrenici? Da li je dovoljna intervencija pištolj koji se nađe u rukama sedamdesetogodišnjeg Dina? Politički promiskuitet u koji je on uperen u ovoj predstavi nema nikakvo lice, a s obzirom da ni mehanizmi represije iz vremena Informbiroa nisu ostali isti, neće pomoći ni analogije. Iako se Frljić potrudio da predstava ne evocira Kusturičin film, te je na estetskom nivou u tome i uspeo, ono što ih nepobitno povezuje je da su obe u službi klimavog opšteg humanizma. Međutim, ako je 1985. godine, kada je Sidranov scenario snimljen, on za svoju svrhu imao i raskršćavanje sa prošlošću, Frljićeva režija samo reprodukuje ono što se sada već smatra konsenzusom. Frljić se ovom predstavom priklanja nekritičkom pozorištu sa kojim se svi slažu.

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! koji organizuju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SEEcult.org i Beton iz Srbije, te Plima iz Crne Gore. Projekat se realizuje u sklopu programa "Kultura 2007-2013" Evropske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Evropske unije.

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav