Michel Franco: Ne zanima me ništa što se radi industrijski

Jedan od najboljih meksičkih, ali i svjetskih filmskih redatelja, Michel Franco, bio je gost proteklog 27. Sarajevo Film Festivala, na kojemu mu je uručeno Počasno Srce Sarajeva za prethodnu, 2020. godinu, u kojoj je SFF održan samo online. Autor filmova „Poslije Lucije“, „Kronično“, „Las Hijas de Abril” i drugih, ovih će dana na Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je prošle godine s “Novim poretkom” osvojio Veliku nagradu žirija, predstaviti svoj najnoviji naslov, „Sundown“. U glavnim ulogama tog filma su Tim Roth i Charlotte Gainsbourg, no o njemu, budući da je i snimljen gotovo bez ikakvog publiciteta, Franco nije želio govoriti prije premijere.

Ovaj razgovor vođen je odmah nakon SFF-ove “Kafe sa…”, održane za publiku i novinare na festivalskom Trgu, tijekom koje je uglavnom bilo riječi o “Novom poretku”, večer prije prikazanom na “Open Airu”, kao i o velikim društvenim nejednakostima u Meksiku, koji “ima 60 milijuna jako siromašnih i bogatu manjinu koja vlada”, te o eskalaciji nasilja do koje bi sve to moglo dovesti, kako je to upečatljivo i naznačio u tom izvrsnom filmu.

- Više ste puta istaknuli zaoštrenost situacije u kojoj se nalaze i Meksiko i čitav današnji svijet: ne čini li Vam se kako se patrijarhat urušava pred našim očima?

Michel Franco: Bilo je i vrijeme.

- Da, ali, to može biti vrlo opasno.

Michel Franco: Kad se stvari mijenjaju, mogu biti i opasne; ali i ne moraju. Ali, što podrazumijevate pod patrijarhatom?

- Na neki način, to je sad već više izvitoperenje, pa i izopačenje jednog sustava koji je nekada možda i bio primjeren, u harmoniji…

Michel Franco: To je velika tema, no, s mog, vrlo osobnog gledišta - moram to reći, i to ne zato što je to sada u modi - ja puno više vjerujem ženama. Primjerice, jedna od najfantastičnijih osoba koju sam sreo do sada je Meryl Streep. Bili smo u različitim žirijima u Berlinu i proveo sam nekoliko sati s njom: volio sam biti s njom, jer je tako magnetična - šarmantna, blistava a jednostavna, skromna. Ona je najsavršenija osoba koju sam upoznao, a, istovremeno, ona je i žena, još uvijek je jako seksi. Svaki put kad pomislim na nekoga idealnog, to je ona, što god da to značilo.

Ali, i inače rado radim sa ženama, još od filma „Poslije Lucije“, više me intrigira svijet žena, i u mnogo čemu više vjerujem ženskom senzibilitetu.

- Je li to možda i stoga što ste kao muškarac, na kraju, ipak u privilegiranom položaju, čak i kad to nije posljedica Vašeg vlastitog izbora?

Michel Franco: Ne bih rekao, naprosto sam blagoslovljen ljubavlju svih tih žena koje su se brinule o meni i mojim filmovima. Uostalom imam dvije sestre, odrastao sam tako, u ženskom svijetu. No, ponekad to i nije lako, jer se žene često međusobno sukobljavaju, ne slažu se baš dobro zajedno, često je potrebno da se uključi muškarac. Osim toga, danas imamo i gay senzibilitete, što je ponešto drugačija stvar. Mrzim generalizacije, no, mislim da se ipak nešto promijenilo u odnosu muškaraca i žena. Ja sad imam 41 godinu: prije dvadeset godina, sjećam se, bilo je - „OK, u prostoriji su muškarci, pa su oni i glavni“. Sad je tomu kraj.

- Sigurni ste?

Michel Franco: Ne, zapravo, nije gotovo, ali ide prema tomu.

- U razgovoru s autorom iz Meksika, teško je, zapravo nemoguće, preskočiti temu o otmicama, zlostavljanima i ubijanjima žena u Vašoj zemlji. Na SFF-u je prikazan i film Tatiane Huezo “Molitve za ukradene”, vrlo dobar …

Michel Franco: Ona je vrlo talentirana.

- No,  iako je taj femicid užasan, zastrašujući ne samo za žene, i ne samo za Meksiko, čini se da nitko ne pokušava ozbiljno to riješiti, odnosno spriječiti.

Michel Franco: Očigledno ne. Jer, kad bi htjeli, mogli bi to riješiti. Ali, ja nemam odgovore zašto je to tako. Jedino što mogu činiti je snimati filmove koje i radim. Imam isto pitanje kao i vi, ali nemam odgovore.

- Što umjetnost i inače može učiniti, je li moguće filmom potaknuti ljude na promjenu, djelovati na svijest?

Michel Franco: Ne znam da li film može nešto promijeniti. Možda može promijeniti pojedinca, što je također značajno.

- Govorili  ste o velikoj većini siromašnih u Meksiku, no, to da su siromašni ne podrazumijeva odmah i da su dobri.

Michel Franco: Da, ali teško je biti dobar kad si tako siromašan. Kad bi Vam oduzeli sve što imate, biste li i dalje bili dobri? To je poput priče o Jobu iz Biblije.

- Danas se, međutim, uglavnom govori samo o materijalnom, o udobnosti, stvarima, novcu… Nije li to nekakav začarani krug, budući da je očito kako ni bogati nisu baš sretni i mirni?

Michel Franco: Buñuel je govorio o tomu prije još sedamdeset godina. Njegovi filmovi su i dalje vrlo suvremeni: i danas bi se moglo snimiti “Diskretni šarm buržoazije”.

- I “Anđela istrebljivača”…

Michel Franco: I taj također.

- Vratimo se Vašim filmovima: kako ste od “Poslije Lucije”, preko “Kroničnog” došli do “Novog poretka”, tri prepoznatljivo Vaša, no sasvim različita ostvarenja?

Michel Franco: I nadam se da su ti filmovi različiti, jer, naravno da se trudim smisliti nešto svježe; iako, u isto vrijeme, ako film nastane iz mene, na istinit način, mora imati i moj pečat.

- Što vas je potaknulo da snimite „Nakon Lucije“, koja je uglavnom tumačena kao priča o bulingu: neki određeni slučaj ili ...?

Michel Franco: Bila je to mješavina stvari, ali uglavnom, zanimalo me  - jutro nakon smrti člana obitelji, kako se sve može zakomplicirati… Buling je bio sekundaran, to je došlo usput, jer sam pokušavao vidjeti kakvu žrtvu tinejdžer može učiniti, i bilo je prirodno da bude povezano sa školom. Ona (glavna junakinja) je postala neka vrsta mučenice, jer se osjeća krivom zbog majčinog smrti. I sam sam imao slično iskustvo, kao dijete sam se suočio sa smrću bliske osobe, i to mi je promijenilo život, nikad više nije bilo isto. Nastojao sam to prikazati kompleksno, kako i jeste, neprozirno na neki način, i da bi se razumjelo, mora se vidjeti film.

- Jedna od Vaših velikih vještina je da prikazujući vrlo rubne, radikalne situacije nikada ne odlazite u eksploataciju, ne prelazite granicu ne samo prikladnog nego ni smislenog. Radite na tomu svjesno ili …?

Michel Franco: Kad bih prešao određenu granicu, gledatelji bi se isključili, odustali bi: ne želim zloupotrebljavati njihovo strpljenje. Nastojim pronaći nekakvu ravnotežu, no, u biti se tu radi naprosto o mom senzibilitetu.

- Rekli ste da svoje filmove snimate “iz stomaka”.

Michel Franco: U konačnici, da, na taj način donosim odluke.

- Spominjali ste neke autore koji su Vam važni, američke nezavisne, no u Vašem radu je vidljivo mnogo toga i iz europske art-kinematografije…

Michel Franco: Mene samo ne zanima ništa što se radi industrijski: kao i kod hrane, uostalom, sviđa mi se nešto što je neka osoba skuhala osobno, u vlastitoj kuhinji, a ne želim jesti “big mac”, koji je odvratan. Tako je i s većinom holivudskih filmova, oni su kao ti big macovi od lažnog mesa.

- Ne razmišljate hoće li će Vaš film biti gledan u Americi, Europi…?

Michel Franco: Ne, ne sudjelujem na nekom natjecanju u popularnosti.

- Već neko vrijeme, meksička kinematografija snažno je prisutna u svijetu filma sa nekolicinom iznimnih autorima. Što je do toga dovelo?

Michel Franco: Pa, to je velika zemlja s puno problema, s mnogo novca, s mnogo društvenih pitanja, kao i s dugotrajnom povezanošću s Hollywoodom, zbog koje imamo najbolje tehničare, jednako dobre, ako ne i bolje od holivudskih. Dakle, to je sad jedna vrlo zanimljiva mješavina. No, to nije bio slučaj tijekom mnogo godina, tijekom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih, trideset ili četrdeset godina bili smo bez ikakvih interesantnih autora, pa ni sada to ne bismo trebali uzimati kao samorazumljivo. Bilo je potrebno puno rada da se do toga dođe.

- Vaš kolega Carlos Reygadas rekao mi je prije desetak godina kako je to i zbog međusobnog podržavanja i prijateljstva redatelja, koje postoji još od prethodne generacije – Alejandra Gonzáleza Iñárritua, Alfonsa Cuaróna, Guillerma del Toroa….

Michel Franco: Istina je: i ja sam dobar s Carlosom, vrlo sam blizak s Amateom Escalanteom i, naravno, s Gabrielom Ripsteinom, te Lorenzom (Vigasom), kojemu će također sad u natjecateljskom programu Venecije biti premijerno prikazan film, “La Caja”.

Osim toga, imamo već neko vrijeme i podršku vlade, što je počelo prije dvadesetak godina: kad sam snimao svoj prvi film 2008. godine, u Meksiku je nastajalo oko petnaest filmova, a do sada je to naraslo na dvjesto naslova godišnje.

Vesna Pažin

*Foto: Michel Franco, 27. SFF, 2021 (C) Obala Art Centar