• Search form

04.09.2011 | 10:04

Nema krize za svetski film

Nema krize za svetski film

Prebogata ponuda 35. montrealskog Svetskog filmskog festivala verovatno bi se najbolje mogla iskoristiti kao snažan adut za začepljivanje usta svima onima koji uporno ponavljaju kako je svetski film poslednjih decenija, a naročito recentna produkcija, u stanju neizlečive krize. Sudeći barem po prilično jedinstvenoj ponudi ovogodišnjeg programa, održanog od 18. do 28. avgusta, ne bi se dalo zaključiti da je svetskom filmu potreban ikakav lek, već naprotiv, čini se da je teško da je bio u boljoj formi daleko unazad.

Iako značajno manje finansijske potpore (i samim tim uticaja) od nekoliko vodećih (prevashodno) evropskih festivala, istrajan u nastojanjima premijernih prikazivanja (posebno kada je takmičarski program u pitanju), te sa tendencijom otkrivanja ”malih” (budžetski) filmova, neetabliranih autora (u velikoj meri debitanata), odnosno kinematografija koje se tek bude, ovogodišnje izdanje montrealskog festivala (ukupno 383 prikazana filma iz 70 zemalja, od kojih su preko polovina dugometražni i srednjemetražni) uliva veliku nadu u svetlu budućnost filmskog medija.

Poznat po izrazitoj orjentaciji ka art house ostvarenjima, montrealski festival je ove godine svojoj publici ukazao na jednu novu, više nego ohrabrujuću tendenciju u svetu tzv. autorskog filma. Za razliku od uobičajenih, zamornih filmova stanja, u kojima se na hermetičan način varira jedna situacija u potrebi autora da komunicira sa najužim krugom gledalaca, ili pak onih ostvarenja kojima se ističu najčešće opštepoznate, angažovane parole o problemima političko ekonomske prirode ili psihološke dileme u domenu civilizacijskog otuđenja, program 35. Montreala je u velikoj meri karakterisala svežina, različitost ideja i tematskih okvira, komunikativnost, te tendencija ka pripovedanju priča na veoma artikulisani način u zanatskom smislu.

Takođe, nekolicina filmova motivisanih istinitim događajima prezentovali su suštinski smisao adaptiranja realnog - izuzetnost priča koje samo život može ponuditi, te prilagođavanje istog filmskom mediju, nasuprot uobičajenih uradaka ove vrste koji svoju baziranost na istinitom najčešće koriste zarad pridobijanja publike, te kao paravan za neubedljivo filmsko pripovedanje.

Nemački filmovi samo su potvrdili vidnu ekspanziju svoje produkcije poslednje decenije koja ih je već vratila među vodeće svetske kinematografije, uz poseban kuriozitet u najširem smislu - zavidno visoki nivo umešnosti i zrelosti prisutan već kod debitanata, bilo da su u pitanju drame, recimo suptilna porodična tragi-komedija "Tročlana porodica” (A Family of Tree) Pie Stritman, ili raskošna poetska priča o nastanku fudbala u Nemačkoj 1874. godine (prema motivima istinite priče) na razini najboljih Diznijevih produkcija - ”Lekcije iz snova” (Lessons of a Dream) Sebastiana Groblera.

Čini se da se Italijani prilično uspešno vraćaju svojim najboljim komedijama iz razdoblja 60-ih godina prošlog veka: ”Svi na moru” (All at Sea) debitanta Matea Keramija, izuzetno je nadahnuta komedija (mediteranskih) karaktera, a odvija se tokom jednog sasvim običnog dana u restoranu na plaži koji nudi bogati meni vešto i duhovito profilisanih likova, dok je, recimo, ”Kako lep dan” (What a Beautiful Day) Đenara Nunciatea, s novom komičarskom zvezdom Kiko Zaloneom, dinamična parodija na temu arapskog terorizma, bila i bioskopski hit u Italiji sa neverovatnim profitom od više od 40 miliona evra (?!).

Tek u skorije vreme sazrela za međunarodne okvire, izraelska kinematografija predstavila se filmom jednog od svojih najuspešnijih autora Erana Riklisa - ”Playoff” (koprodukcija sa Francuskom i Nemačkom),  izuzetnom biografskom pričom o najvećem Izraelskom košarkaškom treneru ikada Ralfu Klainu (bravurozno ga tumači najmlađi sin Džona Hjustona - Deni Hjuston, ex-aequo dobitnik nagrade za najbolju ulogu), koji za vreme Drugog svetskog rata biva prinuđen da napusti rodnu Nemačku, da bi nakon dovođenja čuvenog Makabija iz Tel Aviva do titule prvaka Evrope preuzeo nemački nacionalni tim u pohodu na njihov dotadašnji najveći uspeh - 8. mesto na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu 1984. godine.

U glavnom takmičarskom programu igranih filmova (20 naslova), posebno mesto zauzimaju poljska ostvarenja: ”Crni Četvrtak” (Black Thursday, potpuno opravdana nagrada FIPRESCI za najbolji film) Antonija Krauzea i ”Krtica” (The Mole) debitanta Rafaela Levandovskog.

Oba jesu politički angažovane drame koje, pogotovo gledano iz našeg aspekta, tretiraju već toliko rabljeno razdoblje komunizma, ali... Prvi, baziran na istinitom događaju, obrađuje u širim krugovima nedovoljno poznatu situaciju iz 1970. godine, kada je nekoliko dana pred Božić, po partijskoj direktivi meso drastično poskupelo, što je izazvalo proteste radnika, tenkove na ulicama Gdanjska i desetine nevinih žrtava. Tako u potresnoj završnici filma, predstavnici policije dolaze u ”sitne sate” da obaveste protagonistkinju o slučajnoj pogibiji njenog supruga (koji je taj dan samo otišao na posao i po božićnu jelku), dajući joj pola sata da se spremi ukoliko želi da prisustvuje njegovoj tajnoj sahrani. Ne bi li se slučaj potpuno zataškao, nakon nekoliko dana ona dobija i naređenje o preseljenju u drugi grad zajedno sa decom, dok Božić još uvek nije ni osvanuo... Drugi film opet, tretira mladića (Boris Zis, ex-aequo dobitnik nagrade za najbolju ulogu) koji saznaje iz novina i preko dokumentarne emisije na TV-u da je njegov otac, inače danas veoma ugledan građanin zaslužan u borbi protiv bivšeg režima, pre 30-ak godina bio komunistički špijun - Krtica, sa zadatkom potkazivanja upravo onih pobunjenika koje je predvodio.

Brazilsko ostvarenje ”Prljava srca” (Dirty Hearts) Visentea Amorima, takođe baziran na prosto neverovatnim istorijskim činjenicama, otkriva bizarnu situaciju posle Drugog svetskog rata u Brazilu, gde je situirana najveća japanska emigracija do tada, koja većinskim delom odbija da prihvati poraz svog nepobedivog cara, dok se retki koji to ipak javno priznaju, smatraju za one koji poseduju izdajničko, prljavo srce, i shodno tome bivaju prinuđeni da počine harakiri.

I najzad ”Kineska priča” (Chinese Take-Away) Sebastana Borenstaina, pravi mali dragulj iz Argentine, koja se čini kao trenutno jedno od najuzbudljivijih mesta za snimanje filmova, nakon velikog podstreka dobijenog prošle godine od Američke filmske akademije za ”Tajnu u njihovim očima”. Rikardo Darin (glavna uloga i u pomenutom oskarovcu), briljira u ovom izuzetno rafiniranom, suptilnom ostvarenju prepunom duha i emocije, čija je početna situacija bazirana na apsurdnoj, istinitoj novinskoj vesti u kojoj krijumčarena krava ispada iz aviona i potapa ribarski čamac sa posadom.

Nadrealna situacija izuzetno je inteligentno i nadahnuto iskorištena za preispitivanje igre sudbine ili slučajnosti, u odnosu dve udaljene kulture kakve su argentinska i kineska. Protagonisti filma su asocijalni namćor koji vodi omalenu prodavnicu tehničkih delova u Buenos Airesu, i mladi Kinez koji igrom sudbine (ili slučaja) traži svog ujaka nakon što je napustio Kinu, kako saznajemo pred sam kraj, zbog smrti svoje verenice koju je u čamcu usmrtila krava ispala iz aviona. Obojica ne znaju jezik onog drugog, a celokupna priča vešto se razvija u maniru najkvalitetnije hispanoameričke literature. Iako bez aure uobičajenog komercijalnog, ovaj ”mali” film srećom je prepoznat u svojoj matičnoj zemlji, bivajući jedan od pravih bioskopskih hitova (neko vreme i prvi po gledanosti).

Argentinska kinematografija predstavila se još i sa takođe veoma nadahnutom debitantskom satirom Serđa TeubalaPrst” (El Dedo, prema romanu Alberta Asaduriana; nagrada publike Glauber Roča za najbolji južnoamerički film), situiranom u selo koje početkom 80-ih godina prošlog veka preživljava dane tranzicije ka statusu grada (jer dobija svog 501. žitelja), a gde prve izbore za gradonačelnika dobija prst ubijenog omiljenog žitelja, te klasičnim vesternom ”Abelay, neustrašivi čovek” (Aballay, The Man Without Fear) Fernanda Spinera.

Sve komplimente zavređuje i izvrsno napisani niskobudžetni debitantski film Oskara Roha (takođe koscenarista i izvrstan tumač jedne od glavnih uloga) - triler ”Brutalna kutija” (Brutalbox), čiji zaplet, vešto satkan oko grupe manipulatora aktuelnim nasilnim internetskim sadržajima, prosto odiše potencijalom da bude viđen kao neki od budućih holivudskih blockbustera.

Kao i prošle godine, Grand Prix montrealskog festivala otišao je u Belgiju - za film ”Hasta la vista” (Come As You Are) Džefrija Entovena, koji na nešto svežiji, komunikativniji način tretira problem hendikepiranih mladih ljudi.

U najširem smislu, festivalski kuriozitet je da se izbor žirija (ove godine predvođenim renomiranim španskim autorom Vinsentom Arandom) poklopi sa ukusom publike, ali to se upravo desilo belgijskom ostvarenju izglasanom i za najpopularniji film 35. Montreala.

Neuobičajeno nepatetičan, uz izvesnu dozu humora, film govori o trojici dvadesetogodišnjaka (jednom paralizovanom, drugom u invalidskim kolicima a trećem slepom), koji odlučuju da sami posete Španiju u želji da probaju seks. Film je slobodno baziran na životnoj priči paralizovanog američkog aktiviste Aste Filpota (i prošlogodišnji pobednik Festivala, debitantski film ”Oksigen” govori o obolelim mladićima, takođe na nešto nekonvencionalni način (?!)).

Među brojnim nagrađenima, opravdano se našla glumica Fatema Motamed-Aria za svoju rolu u pomalo iznenađujuće uspeloj, sinematičnoj iranskoj adaptaciji Tenesi Vilijamsove čuvene drame ”Staklena menažerija” - ”Ovde bez mene” (Here Without Me) Behrama Tavakolija, dok je američki niskobudžetni prvenac Džoela FendelmanaDavid”, veoma dobro izbalansirana priča o kulturološkim razlikama prelomljena kroz prizmu arapskog dečaka Dauda, sina imama lokalne džamije u Bruklinu, koji se zahvaljujući radoznalosti shodnoj svom uzrastu, predstavi kao David sa ciljem otpočinjanja druženja sa jevrejskim vršnjacima u sklopu njihove religiozne škole i izvan, razložno dovodi film do ekumenske nagrade Festivala.

Među mnogobrojnim gostima, svakako posebno mesto zauzima i dalje izuzetno produktivna legenda evropskog filma Klod Leluš koji se predstavio duplim programom - izvrsnim autobiografskim dugometražnim dokumentarnim filmom ”Od jednog filma do drugog” (From One Film to Another), kojim obeležava svojih 50 godina rada na filmu, i 41. igranim filmom ”Šta ljubav može doneti” (What Love May Bring).

Na svečanom zatvaranju 35. Montreala, dodeljena je i Specijalna nagrada za doprinos filmskoj umetnosti Katrin Denev, koja, uprkos reputaciji hladne glumačke dive, nije uspela da sakrije suze od uzbuđenja.

Konačno, sa ovogodišnjeg programa izostali su filmovi sa naših prostora, što je priličan kuriozitet, imajući u vidu da je srpska kinematografija tradicionalno prisutna, te često i nagrađivana, još od retkih međunarodnih priznanja Slobodanu Šijanu za njegova prva dva kultna filma, pa do najskorijih laureata Gorana Markovića i Srđana Dragojevića za njihova poslednja ostvarenja.

Dejan Nikolaj Kraljačić

*Na fotografiji: Kraljačić i Leluš

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav