Nova baklja u glumačkom kosmosu Keroševića

Lav Tolstoj – Nensi Haris: "Krojcerova sonata"; reditelj: Nebojša Bradić; glumac: Vlado Kerošević; producent: Teatar Kabare Tuzla; izvedba na XXIX Susretima pozorišta/kazališta u Brčkom 23. 11. 2012. godine

Piše: Vojislav Vujanović

U kupeu, na drvenoj klupi, kraj poluotvorenog prozora, sjedi čovjek. A voz juri ruskim prostranstvom, točkovi bjesomučno udaraju u sastave šina i stvaraju potmulu ritmičku konsonancu. Čavrljaju točkovi lokomotive, možda i preglasno.

To su elementi kojima je oblikovan scenski prostor za realizaciju jednog novog poduhvata kojem je podario svoju stvaralačku imaginaciju glumac Vlado Kerošević. Za predložak je poslužila adaptacija pripovijetke Lava Nikolajeviča Tolstoja Krojcerova sonata. Pripovijest je adaptirala Nensi Haris koja je u svoje djelo ugradila i dijelove iz drugih Tolstojevih djela i načinila, uistinu, jednu kompaktnu dramaturšku cjelinu, svedenu u formu monodrame. Tu monodramu je, za izvedbu, Vladi Keroševiću predložio reditelj Nebojša Bradić s kojim je Kerošević već do sada realizirao niz scenskih projekata pa su postali umjetnički tandem od istinskog stvaralačkog povjerenja. O tome svjedoči i jedna izjava Vlade Keroševića: „Mi smo zajedno studirali, sarađujemo 35 godina i svaki naš susret je kreativan i donosi neku novu vrijednost“. I rediteljske uloge se prihvatio Nebojša Bradić: spektru ideja koje su se rađale u Keroševićevoj glavi, on je pronalazio one distinkcije u kojima su se podjednako zrcalile i ideje za kojima je tragao Vlado Kerošević, i sredstva za njihovu realizaciju

Premijerna izvedba je upriličena 17. novembra u Teatru Kabare u Tuzli u čijoj je produkciji i izvedena, a reprizno je prikazana kao predstava u čast nagrađenih na završnoj večeri XXIX Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom 2012. godine. Njome je istaknuti tuzlanski glumac Vlado Kerošević obilježio 35 godina svoga umjetničkog rada i načinio prigodni homage svim onim godinama koje je proveo na teatarskim daskama.

Središte storije je odnos muškarca i žene, problem duhovnog i fizičkog u njihovom odnosu. Tolstoj ga je razveo u niz rukavaca i svaki od njih je trebao dati svoj obol idejnoj okosnici koju je sebi unaprijed Tolstoj postavio i, na kraju, sveo ih u životnu bujicu sa vrtoglavom maticom ljubomore koja je, poput oluje, uništavala sve pred sobom dok se nije završila zločinom – ubistvom.

Pozdnišev je glavni lik ove Tolstojeve storije. Ubica svoje žene. I njegov se zločin umnožio time što je svojoj djeci, a bilo ih je petoro, oduzeo majku, ubio ženu u čiju iskrenost nikako nije smio posumnjati, a sumnjčio je, možda i najviše, kada mu je ona bila do kraja odana. Tolstoj je svoju pripovijest oblikovao u formu ispovijesti. Junak Pozdnišev se ispovijeda svome saputniku u kupeu jednog voza kojim se vraćao kući sa sudskog procesa. A voz je tutnjao ruskim prostranstvom, točkovi grgoljili svoju zamornu pjesmu.

Tolstojev lik je proistekao iz životnih okolnosti, egzemplar stvarnosnog sklopa, literarno oživljen do one mjere u kojoj je mogao poslužiti kao prototip shvatanja da se bračni život ne može održavati ljubavlju već se izrođava u mržnju, kompromisnu podnošljivost ili u ljubomoru i zločin. Za Keroševića, pak, Pozdnišev je i tragični lik, antičkih razmjera, zarobljen u splet prenaglašenih strasti protiv kojih se um nije u stanju boriti. Poput Medeje. Pozdnišev ne uspijeva naći stožernu tačku svome životu, onu stabilnost iz koje bi se mogla uspostavljati stvarna mjera stvarima koje su ga okruživale, stvarna mjera zbiljnosti s kojom bi se trebala usaglašavati sopstvena životna postulacija. Snaga Keroševićeve imaginacije se ogleda u želji da pronikne ispod sloja u koji je Tolstoj smjestio svoga junaka i potraži onu neosvijetljenu stranu Pozdniševa, onu duhovnu puninu koja je bila zatomljena razbuktalom silinom strasti i koja jeste ljubav, potisnuta u podsvijest iz koje se nije uspijevala osloboditi i time prerastala u svoj surogat, ljubomoru, kao novi vid strasti. A upravo se u tome sloju nalazilo ono čvorište iz kojega su potjecale silnice njegove tragičnosti, njegove tragičke krivice.

Toj tragičkoj krivici je Vlado Kerošević želio da dotakne dno! Jezikom monodrame, krajnjom usredsređenošću na sopstveno biće, na samogovor. Osnovno svojstvo monodrame jeste korištenje prvog lica. I treba to prvo lice provesti kroz sve stupice ispovijednog tona koji je neodvojiv od prvog lica. Spregnut u beočuge prvog lica i ispovijednog tona, glumac je usredsređen na tekstualni predložak ugrađujući u njega svoju interpretativnu sintaksu da bi ga preveo iz literarne ravni u reljef glasovnih modulacija u kojima i narativni slog prelazi u svojevrsne scenske ritmičke kaskade, kao mjera snage umjetničke interpretacije. U tome spletu transpozicija tekstualnog u glasovne modulacije kristalizirala se umjetnička istina autora tekstualnog predloška. Moglo bi se reći da je svaka interpretacija u monodrami svojevrsni homage piscu i literarnoj organizaciji njegova teksta: njome se posreduje odnos između literarne formulacije literarnog djela i čitatelja. Snaga toga posredovanja i vajanja umjetničke istine pisca teksta jeste ono što postaje neotuđivi dio glumca. Zbog toga, umjetnička komponenta glumačke predanosti sopstvenom stvaralačkom činu uvijek ostaje u drugom planu, mada se mora glumcu odati dostojno poštovanje kao satisfakcija za sve ono što je uložio u tu svoju interpretaciju. Pa ipak, glumac, veliki glumac, nastoji da učini i nešto više dok je sam na sceni, suočen sa stotine pari pogleda koji se ugrađuju u njegovo biće.

Iz interpretativnog sloga je krenuo i Vlado Keročević u ovoj svojoj kreaciji, tumačenju Tolstojevog Pozdniševa. Ali – njegov interes je bio, ipak, drugačiji od uobičajenih interpretacija na koje smo navikli. Kerošević, bez sumnje, jeste krenuo u svoj stvaralački zanos sa težnjom da se povinuje prvom značenjskom sloju teksta. Ipak, njjegov stvaralački ego je želio, gotovo podsvjesno, da ode korak dalje: da, kako smo rekli, prokine pokoricu onih datosti koje su se očitovale u prvom sloju značenjskih vrijednosti samog teksta, i nadiđe ih. Na sceni se kristalizirao stvaralački agon Vlade Keroševića: da očvrsne amplitude svojim glasovnim modulacijama i omogući im da postanu vrelo u koje bi se slijevale oživljene intonativne varijacije, uslovljene misaonim bogatstvom samog djela. Tim modulacijama je otkrivao značenjska treperenja misaonog bogatstva predloška, materijalizirao ih svojom glasovnom aparaturom, podignutom do visina njegovog izvajanog baritona, sa intelektualnom organizacijom sintagmatskih sklopova i akcenatskih cjelina pomoću kojih bi pronalazio one udare iz kojih bi se oslobađale misaone i poetske iskre ugrađene u tekstualno pletivo Lava Nikolajeviča Tolstoja.

U Keroševićevom tvoračkom duhu su čvrsto prepleteni osjećaji za intelektualno pronicanje u bît tekstualnog predloška i poetsko vajanje svakog akcenatskog udara. Time je postizao dvoje: intelektualnu snagu pronicanja u misaoni sloj predloška transponirao je u živu gestu i ritmičku zaošijanost igre, poetsko vajanje je misaone udare njegove gestike prevodilo u melodiku topline ma o kakvom se karakteru lika radilo. Taj dvopjev njegovog stvaralačkog karaktera je dolazio do izraza gotovo u svim njegovim likovima, čime su i postali velikima: od Budalena Tale u drami Derviša Sušiča Posljednja ljubav Hasana Kaimije, jednoj od prvih njegovih kreacija u Narodnom pozorištu u Tuzli, nakon završetka beogradske Akademije pozorišnih umjetnosti, do Karađoza u Prokletoj avliji.

I u Krojcerovoj sonati su ova dva momenta bila dovoljno izražajna s tim da je poetski faktor nadjačavao intelektualni, emocije nadvladavale gestualnu izražajnu moć. Čak, svoju gestualnost je smirio do onog ruba na kojem je realizirao Ahmeda Nurudina u izvedbi Derviš i smrt Meše Selimovića u dramatizaciji Nijaza Alispahića i režiji Nebojše Bradića. Emocija je u izvedbi Tolstojeva Pozdniševa ojačavala poetski naboj do krajnje izražajnosti. Taj se poetski naboj očitovao i u izrazu lica i u glasovnim formulacijama sa rasponom od intimne intonacije do uzavrele ekspresije čija se sonda spuštala do samog dna sudbinskog, i tamo otkrivala dubinsku istinu ovog lika: njegovu opsjednutost ljubavlju čije je snage postao svjestan tek nakon tragedije koja se zbila. I, upravo ta ljubav ispovijedna je kroz glumački spektar Vlade Keroševića.

Vlado Kerošević je bio preokupiran spoznajom njegova junaka, njome se nadahnjivao, ugrađivao je u svoju tvoračku moć, uspijevao, gotovo začudnom snagom, pronaći one akcenatske udare i one intonativne valere koji su oslobađali svu značenjsku slojevitost ove Tolstojeve pripovijesti. I time dospio do one tačke kada se interpretacija gubila između glumca i lika, oni su se sjedinjavali, lik je nosio krajnja obilježja umjetničke snage glumca, glumac se uvlačio u krvotok lika. Postajali jedinstvo. To su rijetki trenuci u kojima je glumac uspio lik iz literarnog predloška prevesti u scenski lik sa ubjedljivošću koja se ničim ne može poreći. Takav čin nadvladavanja interpretativnog glumačkim poistovjećivanjem glumačke moći i samog lika, sreli smo, svojedobno, u Odbrani Sokratovoj, monodrami u kojoj Ljuba Tadić nije interpretirao sadržaj svoje monodrame, nego je prelazio u svoj lik. Gledalac je gledao i slušao Sokrata.

U Keroševićevom tumačenju Pozdniševa iz pripovijesti Krojcerova sonata Lava Nikolajeviča Tolstoja, kada svoj glas podigne do zaglušnog krešenda, vidimo samo jedno – apsolut Pozdniševa u njegovoj spoznaji svoje tragičke krivice zbog zatomljenog čina ljubavi kao jedino moguće istine o ljudskoj biti. To nije ono poistovjećenje emotivnog susreta glumca i lika koje je proistjecalo iz „Sistema“ Stanislavskog, već intelektualno nadvladavanje interpretacije da bi se dosegao apsolut lika.