• Search form

15.12.2020 | 16:24

Novi poredak

Novi poredak

Majstori vole vjenčanja - Susanne Bier stavila je tu zahtjevnu ceremoniju i u naslov svog filma (Nakon vjenčanja), Larsu von Trieru bila je uvod u kraj svijeta u „Melankoliji“, Yeşim Ustaoğlu tek kratkotrajno zavođenje u “Arafu”, Damiánu Szifronu katarzična (pred)igra za hepiend “Divljih priča”, Emiru Kusturici početak nepredvidivog progonstva „Na mliječnom putu“, Asgharu Farhadiju okvir za skrivanja i otkrivanja u “Svi znaju”… A što bi se još sve moglo naći u povijesti filma… Doista bi bilo uzbudljivo istražiti i usporediti kako su sve i zašto vjenčanja oblikovavana u sedmoj umjetnosti. Ali, ne sad.

Sad je na dnevnom redu nešto sasvim drugačije: novi poredak, u kojemu su vjenčanja po život opasna, i to ne zbog virusa, nego zbog nečega još puno ubojitijega: poplave pljački, nasilja i egzekucija, za koje bi se moglo reći kako do samoga kraja nije jasno tko ih inducira i generira, iako je od početka vidljivo kako su oni koji u tomu sudjeluju bijesni i nemilosrdni, pohlepni  i naoružani.

Radi se, naravno, o filmu, baš tako i naslovljenom - “Novi poredak”, najnovijem ostvarenju iznimno darovitog meksičkog redatelja, scenarista i producenta Michela Franca, koje je netom prikazano na beogradskom Festivalu autorskog filma, u njegovu drugom, izvanredno-pandemijskom tjednu trajanja, u Dvorani Kulturnog centra Beograda.

Kad jednom završi, može se činiti da je “Novi poredak” jednostavno gledateljsko iskustvo, gotovo taksativan niz činjenica o onomu što bi se moglo dogoditi u autorovoj domovini i drugdje po svijetu, a i događa(lo) se već. Brz je to i zaokružen uvid u neki od realno mogućih scenarija, možda i najvjerojatniji kad se uzmu u obzir to, i to, i to, i to…, što svi danas znamo o Americi, Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj, ali i o većini ostatka svijeta. Kao nekakva filmska matematika: fascinantno razumljivo i lako proveden scenarističko-redateljski postupak i dobijen očit rezultat zadane jednadžbe s nešto nepoznatih.

Samo gledanje Francovog filma nije, međutim, nimalo tek promatračko ni lako, iako, nakon nadrealnih prvih slika, koje se na originalan način provlače kroz ostatak filma, i kratkog početnog kaosa u bolnici, sve teče glatko, i gotovo da je nemoguće suzdržati se od dekadentnog uživanja u načinu na koji Franco veze prizor po prizor spomenutog vjenčanja, a potom i probijanja kroz gradski kaos. Sve dok se sve ubrzo ne pretvori u nekakav užas, u ulično-logorsku noćnu moru, nešto poput zadnjih ratova na Balkanu, u čemu autor kao da pokušava pratiti svijetlu nit nekih ipak dobrih ljudi… Sve dok… Ali, najbolje je ne otkrivati više ništa: takav je to film.

Kao i takav da ne oskudijeva u scenama zlostavljanja, koje je ove hiperapokaliptične godine bilo tema i posebnog ciklusa FAF-a, no, (i) u ovom slučaju one su, kako bi se reklo, nužne za oslikavanje situacije, i, vrlo uvjetno rečeno, osvetnički uravnotežene. Pa ipak, i dalje su jedva i ne-podnošljive, iako ih Franco ne estetizira niti razvlači, te, za razliku od nekih drugih ovogodišnjih filmova s brutalnim prizorima, imate osjećaj da bi vas autor toga najradije poštedio, kad bi mogao.

Ali, nema se tu ni vremena za zdvajanja i moralizatorstva, preživljavaju najjači, iako zakratko, a i ti su, kako se čini, ne oni najsuroviji i najpohlepniji, pa ni oni najnaoružaniji, nego oni s najvišom perspektivom, s dobrim pregledom, te fokusirani na igre moći. Bar je tako za sad: kao i neki drugi naslovi snimljeni uoči ove, 2020. godine, i Francov šesti dugi film naprosto zove na nastavak - zaključak, prestrojavanje i preokret, makar i samo onaj koji će gledatelj odvrtjeti u vlastitoj glavi. U neko drugo vrijeme, međutim, mogao bi se taj značenjima bogati film promatrati i iz sasvim trećeg rakursa, sagledavati u nekom od mnogih konteksta, dovoditi u vezu s djelima poput “Kuma”, ili barem pojedinim scenama iz njega, te uspoređivati s radom starijih meksičkih i latinskoameričkih kolega Alejandra Gonzáleza Iñárritua, Alfonsa Cuarona, Rodriga Pláa, Carlosa Reygadasa …, kao i nekih europskih i azijskih ostvarenja.

Moglo bi ga se smještati i u raznoliki opus četrdesetjednogodišnjeg autora, koji je pažnju na sebe skrenuo svojim drugim dugim igranim ostvarenjem, “Nakon Lucije” ( 2012.), teškom obiteljsko-socijalnom dramom, sasvim drugačijeg, sporog ritma i latentnog, još uvijek kontroliranog ugođaja, prigušene obijesne surovosti i besperspektivnosti, koja kao da je bila tek detalj puzzle složene u “Novom poretku”.

U svom četvrtom filmu, “Kronični” (2015), Franco se pak, zajedno s briljantnim Timom Rothom, povukao još dublje, u intimu, pa i u bolest (drugih), pokazujući kako je i tu ne baš najatraktivniju filmsku temu moguće obraditi ne podilazeći i ne sentimentalizirajući, ali i ne gubeći  dostojanstvo i humanost, pa ni ljepotu (stvaranja). Ni to djelo nije međutim bez društvenog konteksta i dominantnih globalnih opsesija, te etičkih, filozofskih i metafizičkih pitanja, koja suvremeni meksički film, nimalo ni bestjelesan, apstraktan ni distanciran, gotovo u pravilu čine cjelovitim, “više od života” iskustvom.  

“Novi poredak” može se, naravno, i rastaviti na elemente: ujednačeno odličnu glumu Naian González Norvind, Mónice del Carmen, Fernanda Cuautle, Roberta Medine i ostalih, energičnu kameru Yvesa Capea i tik-tak preciznu, ubrzavajuću montažu samog redatelja i Óscara Figueroa

A može ga se i staviti pored, ili nasuprot filmu “Ne postoji vrag” (Zlo ne postoji) Iranca Mohammada Rasoulofa, pogotovu ako ste ih odgledali sukcesivno, s nešto malo desetaka minuta između, tek da udahnete bez maske i protegnete noge do kina Doma omladine Beograda.

Za razliku od 88-minutnog Francovog ostvarenja, ovjenčanog Velikom nagradom žirija na Veneciji, Rasoulofovu filmu, ovogodišnjem dobitniku berlinskog Zlatnog medvjeda, treba puno više vremena, dva i pol sata, da eksplicira svoju naslovnu tezu, koja nije ni ironična ni cinična, ili barem orijentalni cinizam nije odmah vidljiv kao onaj već uobičajen, pa i poželjan na Okcidentu.

Kroz četiri priče povezane temom smrtne kazne, “Ne postoji vrag” vrlo uvjerljivo oslikava, valjda, današnje iransko društvo, koje, kao i većinu drugih, čine konzumeristički aparatčici, nabrijani idealisti, (koji vremenom postanu)  marginalizirani intelektualci/umjetnici-seljaci, te, sve udaljeniji, ali i sve utjecajniji egzilanti (druge i treće generacije).

Film nije dosadan, a nije ni predug: oslonjen je na temelje jedne velike kinematografije, vizualno razrađen, glumački uvjerljiv, odlično barata i s prelascima iz jednog svijeta/rastera u drugi, žene u njemu imaju uloge važne kao rijetko gdje… Ali nije (mi) baš inspirativan za pisanje: nekako je “kao na(r)učen”, jedan od onih s oznakom Medvjeda iz Berlina, koji nerijetko ima veću političku, pa i propagandnu, nego umjetničku “težinu” , ako je to uopće moguće.

Za sad, samo jedno pitanje u vezi s njim: ako ni lisicu koja se uporno vraća da tamani svu domaću živinu ne treba ubijati, ako je treba pustiti da živi, pa ju čak i hraniti, odnosno, ako vrag, zlo, ilištoveć, “ne postoji”, što je onda vješanje osuđenih zbog političkog djelovanja? Dobro? Ili je to manihejsko, dualističko trik-pitanje, a vrag je tek virus koji nema šansi tamo gdje je imunitet jak?

Vesna Pažin

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav