• Search form

06.04.2023 | 23:53

Revalorizacija filmskog nasleđa 50-ih

Revalorizacija filmskog nasleđa 50-ih

Knjiga “Srpski film: pedesete” autora Saše Radojevića, u izdanju Filmskog centra Srbije (FCS), predstavlja prvi sistemski pokušaj revalorizacije srpskog filmskog nasleđa pedesetih godina 20. veka, koje je manje poznato ne samo široj publici, nego i filmofilima, a broji oko 50 ostvarenja.
 
Knjigu su predstavili 6. aprila u Galeriji Artget Kulturnog centra Beograda filmska teoretičarka i kritičarka Vesna Perić, reditelj i scenarista Milutin Petrović, kao i autor Saša Radojević, scenarista, glumac, reditelj i kritičar.

Direktor FCS-a Gordan Matić izjavio je da je i lično dugo očekivao ovu knjigu, čija je tema – period pedesetih – deficitarna ne samo u Srbiji, nego i u regionu. Radojević je, kako je ocenio, vrlo studiozno obradio period 50-ih u srpskoj kinematografiji, a pohvale za knjigu zaslužuje i urednik izdavačke delatnosti FCS-a Miroljub Stojanović.

Vesna Perić je zahvalila Radojeviću na tome što je “otkrio neke elemente istorije filma koji se i na akademijama ’pretrčavaju’”, dodavši da “knjiga u osam poglavlja ide od opšteg ka posebnom i nije koncipirana hronološki već po temi i motivima”.

“Ovu epohu vidim kao fantastično blago, koje je ostalo u senci kasnijeg crnog talasa. Filmovi iz 50-ih nosili su stigmu ili socrealizma ili konformističkog stila, a zapravo su imali vezu sa životom i bili raznovrsni i žanrovski i tematski”, rekla je Vesna Perić.

Kako je navela, uz narative posleratne izgradnje, kao i filmove o NOB-u i ilegalcima, to je period u kojem prvi put imamo ženu reditelja i prvi kolor film (Soja Jovanović, komedija “Pop Ćira i pop Spira”), prvi film koji je distribuiran u Americi (melodrama “Anikina vremena” Vladimira Pogačića), prvi najprodavaniji film u inostranstvu (bajka “Čudotvorni mač” Voje Nanovića, sve do pojave “Ko to tamo peva” 1980. Slobodana Šijana), prvu aferu oko jednog filma zbog navodne subverzivnosti (drama o izmeštanju sela zbog izgradnje hidrocentrale “Jezero” Lole Đukića).

Radojević se prisetio svoje dečje fascinacije filmom “Čudotvorni mač”, ali i “gubitka kontakta s filmovima iz tog perioda, jer su prestajali da budu važan sadržaj televizijskog programa i postepeno nestajali iz sećanja”.

“Srpska kinematografija je kinematografija diskontinuiteta. Zašto i kako svaka generacija kreće od nulte tačke? Krajem 50-ih i početkom 60-ih prva generacija autora je ’izbrisana’, nisu mogli da nastave karijere, nipodaštavani su. Ja sam hteo da ih vratim u fokus, da sagledam u celini korpus epohe, da vidimo šta sve tu postoji i koje se tu vrednosti mogu naći”, izjavio je Radojević.

Prema njegovim rečima, nije hteo da nastupi kao kritičar, nego se trudio da u svakom filmu pronađe nešto dobro.

Kao svoje favorite naveo je filmove “Veliki i mali” i “Subotom uveče” Vladimira Pogačića, “Čudotvorni mač” Voje Nanovića, “Rafal u nebo” Vanje Bjenaša, “Ešalon doktora M” i “Poslednji kolosek” Žike Mitrovića.

Milutin Petrović je rekao da Radojević i on pripadaju generaciji koja je formirana od sredine 70-ih i početkom 80-ih godina i da je “tada slika izgledala vrlo jednostavno”.

“Postojale su razne ‘Žikine dinastije’ koje su smatrane za nešto potpuno bezvredno i postojala je češka škola plus Šijan kao nešto što treba da voliš, što dobija pulske arene i što je važno. A šta je bilo pre svega toga što mi živimo, bio je neki crni talas, o čemu se pričalo malo kao o ‘dedi u četnicima’, nešto je tu bilo sporno. Onda smo sticajem okolnosti, kao obožavatelji Kinoteke, počeli da otkrivamo filmove iz 50-ih i da se pitamo šta se to dešava sa shvatanjem istorije domaćeg filma. Nama su u tom trenutku autori iz 50-ih bili zanimljiviji uzori, ličili su na američke filmove koje smo voleli, imali su priču, video se rediteljski trud ka estetici, birani su glumci i glumice da budu lepši od života, a ne ružniji”, rekao je Petrović.

“Za većinu iz moje generacije reakcija na ovu knjigu je: ’Ah, konačno’, a ne ’Otkud to?’ Nadam se da na tome neće stati. Ova knjiga ne zatvara priču o 50-im, više je inicijativa da se drugi autori sada bave pojedinačnim slučajevima iz tog perioda”, rekao je Petrović.

Posebno je pohvalio Radojevićev način pisanja, koji “vuče korene iz stila pisanja Branka Vučićevića i Slobodana Šijana”.

“To je autentičan književni rad. Čita se lako i sa uživanjem. To je rukopis koji vas ’vozi’ kao dobar film, a ne šturo teorijski kao u nekim doktorskim knjigama”, dodao je Petrović.

Autor je u uvodu knjige istakao da je srpsko filmsko nasleđe 50-ih godina manje poznato ovdašnjoj publici, i to “prvenstveno usled kanonizovanja aktera crnog talasa šezdesetih godina”. Zahvativši, prema sopstvenim rečima, “širu skalu filmova”, Radojević čvrsto stoji na stanovištu da u dekadi 50-ih ima šta da se revalorizuje, a potom, da su obrisi pojedinih autorskih izraza počeli da se ukazuju već tada (primeri Vojislava Nanovića i Žike Mitrovića), i da su u svojoj estetskoj ravni neki od ovih filmova bili anticipativni u odnosu na modernistički bum 60-ih. Žanrovski obrasci profilisani su već u ovoj dekadi, bez obzira što je nasleđe NOB-a bilo inspiracija, ali i sputavajući faktor.

Saša Radojević rođen je u Beogradu, gde je i diplomirao na Fakultetu dramskih umetnosti. Pisao je scenarije za dokumentarne TV serije i kratke filmove. Objavio je roman “Divlje senke” i filmsku studiju “Mit o Frankenštajnu”. Priredio je zbornike o filmu “Džon Vu: od Honga do Holivuda”, “Nova filmska Evropa” i “Nezavisni autori u novom veku tehničke reprodukcije”.

Koautor je scenarija za dugometražne igrane filmove “Zemlja istine, ljubavi i slobode” (2000), “Jug jugoistok” (2005), “Doktor Rej i đavoli” (2012) i “Petlja” (2015), scenarista filma “Država” (2013) i reditelj i scenarista filmova “Poljupci” (2004) i “Narcis i Eho” (2011), “Žigosana” (2015), “Porodica” (2015) i “Aleksandra” (2019), a učestvovao je i kao glumac u 12 filmova.

(SEEcult.org)

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav