Sing Sing u Sarajevu
Criticize This! izložba Sing Sing, Gradska vijećnica, Sarajevo, 19.11-4.12.2011.
Piše: Anita Kojundžić
Za sarajevsku je likovnu scenu 19. studenoga bio značajan dan jer su, s dva sata razlike, otvorene dvije izložbe suvremene umjetnosti: „Umjetnost svijeta u Sarajevu" u Hanikahu, predstavljajući 12 djela značajnih međunarodnih umjetnika iz kolekcije Ars Aevi, te svojevrsna retrospektiva skupine Sing Sing u Gradskoj vijećnici. Obje izložbe su nastale u okviru projekta Ars Aevi, pod kustoskom „palicom" Amile Ramović, a kako je riječ o složenim projektima, čiji bi iscrpniji osvt zahtijevao mnogo više prostora, ovaj put ćemo se pozabaviti potonjom.
Kada dođete na otvorenje izložbe, a dress code bi trebao biti topla odjeća (zbog hladnoće i propuha) i nikako fine cipele (jer hodate po zemlji i prašini), znate da je riječ o nesvakidašnjem događaju. Naime, izložba grupe Sing-Sing je održana u prostorima, u ratu spaljene, Gradske vijećnice, u punom jeku rekonstrukcijskih radova, pa su djela obješena na nedovršene zidove, na propuhu između okna bez prozora i s improviziranom rasvjetom. Unatoč derutnom izgledu, riječ je o mjestu složene povijesti i povijesne memorije, jednom od najmonumentalnijih primjera austro-ugarske arhitekture u BiH s kraja 19., ali i mjestu kulturnog "masakra" s kraja 20. stoljeća.
Izložbom su ponovno okupljeni članovi nekadašnje glazbene skupine Sing-Sing koju su 1991. osnovali mladi umjetnici Anur, Juriša Boras, Almir Kurt, Damir Nikšić i Nebojša Šerić Shoba s pridruženim članovima, među kojima i Samir Plasto. Stjecajem okolnosti, grupa je prestala s djelovanjem, a bivši su članovi razvili individualne stilove i pojedinačne umjetničke prakse, pa se može reći da ih veže duhovno, a ne stilsko jedinstvo. Kao svojevrstan naglasak ideje da ih prije svega spaja zajedničko ljudsko iskustvo, Juriša Boras je izložio print velikog formata s otiscima prstiju navedenih umjetnika, uz DNK-a, najpouzdaniji dokaz o nečijem fizičkom identitetu. Ipak, duhovni identitet je mnogo teže definirati, ukalupiti, čak ga je i nemoguće "zamrznuti" u vremenu, pa ova izložba predstavlja samo jedan od mogućih presjeka. Taj sentimentalni ton se nastavlja i u prvoj prostoriji gdje su izložene amaterske snimke koncerata grupe i serija crno-bijelih portreta njenih članova koju je Dejan Vekić snimio 1991. Jedan od portreta je preuzet za poster izložbe s natpisom Fašizam je opijum za narod, podsjećajući na događaje s početka 90-ih kada su ekstremno desničarske političke prakse, uz podršku religija, poslužile kao sredstvo masovne hipnoze koja je završila općim ludilom. Iz ove "centralne" prostorije gledatelj može po vlastitom izboru krenuti kroz bilo koji od otvora, na taj način određujući redoslijed razgledanja izložbe.
Prema izloženim radovima, može se zaključiti kako se ova skupina suvremenih BiH umjetnika od početaka bavila aktualnim političkim i socijalnim problemima svoje sredine, koristeći umjetnost kao medij za svoje reakcije i interpretacije. Sredinom 90-ih su to uglavnom bile teme vezane za prijeratno, ratno i poslijeratno iskustvo (Anurov rad Human Condition, Made in Bosnia iz 1994.; rad Kurta&Plasta My Place and Role in Contemporary Democratic Processes iz 1997.), na prijelazu u novo desetljeće teme vezane za problematiku osobnog i nacionalnog identiteta (rad Nebojše Šerića Shobe Cleaning the garbage in front of foreign Embassies after visa applicants iz 1999.; rad By a Decision of the Comission: E verybody Back to Their Homes! Kurta&Plasta iz 2001.; If I wasn't Muslim Damira Nikšića iz 2004.) dok recentni radovi problematiziraju sustav vrijednosti u neoliberalnom kapitalizmu i pitanje EU kao nezaobilazne teme svakog tranzicijskog društva (Anurov ciklus Human Condition II, 2001.-2003.; serija Greetings for Europe Kurta&Plasta iz 2006.).
Spomenuti tematski ciklus je istraživan u različitim medijima: fotografiji, slikarstvu, plakatu, performansu, videu, land i site-specific artu, ovisno što je koji autor u određenom trenutku želio postići. Konačno, moglo bi se reći kako izloženi radovi uspješno nude drugačiju, alternativnu retrospektivu i perspektivu događaja posljednjih 20 godina, u kojima se može pronaći ono što se u medijima i javnosti skrivalo - naličje bosanskohercegovačke politike i društva.
Jedina prostorija u kojoj su izloženi radovi više umjetnika jest ona s djelima izloženima na venecijanskim bijenalima: Anurov rad Human Condition, Made in Bosnia, predstavljen u Veneciji 2001. te radovi Big time Damira Nikšića i Battlefields Nebojše Šerića Shobe, oba izložena na Bijenalu 2003. godine. To je svakako bila potvrda njihovih individualnih statusa na međunarodnoj umjetničkoj sceni i znak da se BiH ne gleda više isključivo kroz ratnu prizmu, ali činjenica da je prvi paviljon BiH 2003. (također u organizaciji Ars Aevi-a) bio ujedno i posljednji, otvara pitanja koja nadilaze okvire umjetnosti. Simbolično odvajajući zasebnu prostoriju za to, možda se želi problematizirati (ne)mogućnost budućih izlaganja na međunarodnim manifestacijama, neophodna za kulturno i društveno otvaranje svake zemlje u razvoju, koje se u BiH za sada događa isključivo na razini međunarodne mreže pojedinaca i entuzijasta, ali ne i na državnoj razini.
Iako različiti, navedeni umjetnici dijele zajedničko iskustvo življenja i djelovanja u ratnoj i poslijeratnoj BiH, upijajući i reagirajući na događaje kojima svjedoče, ujedinjeni i oko ideje stvaranja žive scene suvremene umjetnosti kao nezaobilaznog dijela u procesu mirnog razvoja i integracije. Stoga su, izloživši djela u ruševinama Gradske vijećnice možda htjeli pokazati kako su spremni graditi iznova i stvoriti nove, alternativne punktove u postojećem režimu. Unatoč pomalo sentimentalnom tonu izložbe, najjača njena karika je davanje oblika političkom činu pobune, zajedništva i solidarnosti kao možda, u ovom trenutku, jedinoj mogućoj transformativnoj društvenoj praksi.
*Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! koji organizuju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SEEcult.org i Beton iz Srbije, te Plima iz Crne Gore. Projekat se realizuje u sklopu programa "Kultura 2007-2013" Evropske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Evropske unije.
