Stabilan zamah rumunskog filma
Tako to biva sa stvarnim kinematografskim uspjesima: ni gotovo petnaest godina nakon što je Cristi Puiu napravio (puni) proboj na Filmskom festivalu u Cannesu svojim drugim igranim ostvarenjem “Smrt gospodina Lazarescua”, zamah rumunjskog filma, koji neki nazivaju i “valom” - no prije će biti da se radi o moru, ne povlači se niti malo, naprotiv.
Trend da se godišnje pojavi (u prosjeku) barem jedan dobar do izvrstan naslov iz Rumunjske nastavlja se unatoč tamošnjem post-post-socijalizmu, tranziciji, neuspješnoj ekonomiji, nemanju nametljivog filmskog centra, nezanimanju domaće publike… U tekućoj, 2019. održao ga je filmofilima već dobro znani, sve bolji Corneliu Porumboiu, autor “12:08 Istočno od Bukurešta”, “Policijskog, pridjeva” i “Blaga”, ovaj put s neobičnim “Zviždačima”, koji su, nakon glavne konkurencije Cannesa i drugih festivala, prikazani i na netom završenom 25. Sarajevo film festivalu.
“Zviždači” su na jubilarnom SFF-u uvršteni u program U fokusu, regionalnu selekciju od “osam najboljih u protekloj godini koji su već ostvarili uspjeh na festivalima ili kod kuće”, a vjerojatno ne slučajno, imali su projekciju isti dan kad i dva rumunjska naslova iz Takmičarskog programa igranog filma: “Mo” Radua Dragomira i “Heidi” Cãtãlina Mitulescua, koji nisu baš toliko dobri, ali još uvijek zadovoljavaju visoke standarde što su ih postavili Porumboiu i ostale afirmirane kolege - Puiu, Cristian Mungiu, Radu Jude, Radu Muntean, Florin Şerban, Cãlin Peter Netzer, Cristian Nemescu (1979-2006), Adina Pintilie i drugi.
Iako bi se u prvi mah moglo pomisliti kako se, s korumpiranim policajcima i nemilosrdnim mafijašima kreće u sličnom okruženju problematičnog istočnoeuropskog društva iz svojih prethodnih filmova (uz iznimku mahom nerazumljenog (ili samo neuspjelog) intimističkog “Kad noć pada na Bukurešt ili metabolizam”), Porumboiu je sa “Zviždačima” napravio veliki iskorak, a možda čak i kontrapunkt svom dosadašnjem stvaralaštvu.
Uz pomoć izvrsnih glumaca, standardno upečatljivog Vlada Ivanova i solidne Rodice Lazar, te neočekivano dobre, prelijepe Catrinel Marlon, foto-modela koji je do sada igrao uglavnom u televizijskim serijama, Porumboiu je gotovo “nepodnošljivom” lakoćom kreirao kompleksno, višeslojno ostvarenje koje kao da (motivski) ujedinjuje sve njegove prethodne naslove te se - čas sasvim očito, čas jedva primjetno, ironično poigrava sa žanrovima i brojnim referencama.
Iskusni redatelj to čini s takvom sigurnošću, diskretnom originalnošću i unutarnjom koherencijom da postiže jednu sasvim novu razinu, kreirajući začudno, u isto vrijeme pitko i visokokonceptualno djelo, za koje je vjerojatno i bolje nemati nikakvo “predznanje”, ali kod kojega su upravo citatnost i strukturalna “neozbiljnost” legitiman i važan unutarnji element, gotovo bi se moglo reći ono što nosi film i u čemu najviše uživa i sam autor, bivajući ovaj put tek distancirani “putnik”.
U svakom slučaju, u slučaju tog neo-noira, za čiju netipičnu vizualnu raskoš velika zasluga pripada i direktoru fotografije Tudoru Mirceau, najbolje je ostaviti se analiziranja, prepoznavanja referenci i određivanja žanrova, te se naprosto prepustiti (uglavnom) nepretenciozno duhovitom i elegantno paraboličnom načinu na koji Porumboiu (re)kreira luksuzno pomaknuti, opušteno-apsurdni svijet, u kojem više i nije važno tko koga snima i špijunira i za koga radi, pa niti hoće li milijuni biti pronađeni ili mafijaši uhićeni, jer se živi, ako se preživi, ili u neprestanom pokretu, ili na kanarskom otoku La Gomori (što je i originalni naslov filma), komunicira se specijalnim jezikom zviždanja, a sve se razrješava u napuštenom filmskom gradu i spektakularno završava u Singapuru. I pritom se sluša raznovrsna, no odlična glazba.
Moglo bi se reći i kako je taj za mnoge kultni autor, nakon što je u svojim dosadašnjim ostvarenjima istovremeno bespoštedno jasno i sa simpatijama promatrao muke običnog rumunjskog čovjeka, svoj britko nonšalantni pogled skrenuo prema nečemu sasvim drugom, nestvarno stvarnom podneblju filma i “nesvakodnevice”, u kojima čas ljudi imitiraju/upadaju u filmove a čas filmovi (u) ljude, te se upravo u tim izmjenama i sastoji nabrijani, nerijetko suludi untarnji ritam tog (polu)svijeta koji se skriva iza svoje “cool” pojavnosti.
Za razliku od Porumboiua, njegov manje afirmirani kolega Cãtãlin Mitulescu, kao i u dugometražnom igranom režiranju manje iskusni Radu Dragomir, ostali su u prepoznatljivom svijetu neglamuroznog i na prvi pogled neuzbudljivog života “malih” ljudi.
Prikazani jedan za drugim, filmovi “Heidi” Mitulescua i “Mo” Dragomira mogli bi se čak uzeti kao dvije igranofilmske studije koje se, iz suprotstavljenih perspektiva, bave istom temom - odnosom ostarjelog muškarca na poziciji moći i mlade, društveno mu podređene, no karakterno snažnije djevojke.
Iako nosi naslov prema ženskoj protagonistici, film “Heidi”, koji je u Sarajevu imao svjetsku premijeru, zapravo je u prvom redu priča o ravnodušnom pred-penzijskom policajcu (odličan Gheorghe Visu), čije sigurno uplovljavanje u istočnoeuropski posttranzicijski san – mirovinu, omete susret s mladom prostitutkom povezanom s mafijom, koju bez greške utjelovljuje debitantica Catalina Mihai.
Autor filmova “Kako sam proveo kraj svijeta” i “Loverboy” siguran je u svom oslikavanju blatne atmosfere na rubovima Bukurešta, u čemu ima sigurnu podršku snimatelja Mariusa Pandurua, a nema greške ni u “polaganom kuhanju” glavnog lika i pripremanju terena za (ne)očekivani rasplet.
Ima u tom filmu i nešto od Puiuove “Aurore”, iako joj je s druge strane gotovo oprečan, no, ipak se teško oteti pomisli kako bi sve bilo još puno upečatljivije da je Mitulescu mogao za fokalizatora izabrati mladu junakinju, ne zbog trenutačne popularnosti #MeToo i sličnih pokreta i društvenih trendova, nego zbog njezine očite karizmatičnosti.
Upravo to je u svom debitantskom dugom igranom ostvarenju učinio donedavno uglavnom televizijski redatelj Radu Dragomir, čija se priča također vrti oko odnosa (perfidno) pohotnog starca i izgubljeno-odvažne djevojke, neobična imena Mo. Ona je kontradiktorna, krhko-opasna studentica (izvrsna Dana Rogoz), koja, nakon epizode s pokušajem varanja na ispitu i oduzimanja mobitela, s prijateljicom (Mădălina Craiu) završi u stanu najstrožeg profesora na sveučilištu, ostarjelog samoživog šmekera, kojeg uvjerljivo glumi Razvan Vasilescu.
Iako se na trenutak može učiniti kako Dragomir ostavlja otvorena vrata svojevrsnoj nedorečenosti, te s dozom (nabokovljevske) pseudopoetičnosti oslikava ključnu scenu filma, “Mo” se, na svu sreću, ubrzo s ruba ambivalentnosti vraća subjektivitetu mlade žene, a nejasnost se prebacuje na drugi plan, onaj završetka priče.
Mo
Kao ni Porumboiu u Cannesu, ni Mitulescu i Dragomir nisu na 25. SFF-u osvojili nikakve nagrade, no, to može govoriti i o trenutačnim trendovima u (ne samo) filmskom svijetu, a može, naravno, upućivati i na veliku kvalitetu ostalih naslova u kompeticiji, što u Sarajevu (ni) ove godine nije bilo moguće sasvim provjeriti, budući da je u sedam dana u mnoštvu različitih programa prikazano filmova i upriličeno događaja koje jedva da bi (kvalificirano) moglo pokriti troje izvjestitelja.
Vesna Pažin
