Sudbina Ars Aevi
*Sarajevska zbirka umjetnina svjetskog glasa i dalje beskućnik - piše: Masha Durkalic Nakon donacije svjetskih umjetnika projektu Ars Aevi prije više od decenije, 160 vrijednih umjetnina i dalje nisu izložene javnosti zahvaljujući zanemarivanju od strane vlasti.
*Sarajevska zbirka umjetnina svjetskog glasa i dalje beskućnik - piše: Masha Durkalic
Nakon donacije svjetskih umjetnika projektu Ars Aevi prije više od decenije, 160 vrijednih umjetnina i dalje nisu izložene javnosti zahvaljujući zanemarivanju od strane vlasti.
Kada se 1992. god. rodila ideja da se pozovu vodeći, svjetski, savremeni umjetnici da naprave zbirku svojih radova i smjeste ih u Sarajevo, mnogi su tu ideju odbacili kao suludu. Gotovo niko nije mogao pretpostaviti da će jedna od najvećih smetnji realizaciji ovog projekta biti, ustvari, nedostatak razumijevanja od strane bosanskohercegovačkih vlasti.
Dok su civili umirali na ulicama glavnog grada, a njegove galerije i biblioteke gorjele pod artiljerijskom i snajperskom vatrom, grupa sarajevskih umjetnika je pozvala svoje kolege širom svijeta da pomognu u stvaranju zbirke za budući muzej savremene umjetnosti u Sarajevu.
„Nismo čak ni znali da li ćemo doživjeti slijedeći dan, ali smo mislili da je važno da se ovakva zbirka napravi za Sarajevo“, objašnjava Edin Numankadić, jedan od umjetnika koji je došao na ovu ideju, koja je danas poznata pod imenom „Ars Aevi projekt“.
Ars Aevi, ili „umjetnost epohe“ na latinskom, te (skoro pa) anagram od „Sarajevo“, je namijenjen da nadživi razaranja koja su se desila tokom opsade grada u periodu 1992-95 i da pomogne očuvanju gradske multikutlurne prirode i slobodnog umjetničkog izraza.
Ubrzo su se projektu pridružili muzeji i centri savremene umjetnosti, sakupivši impresivnu zbirku u vrijednosti od oko 10 miliona EUR, koja se sastoji od 160 radova međunarodno priznatih umjetnika.
Ova zbirka je stigla u Sarajevo 1999. god., četiri godine nakon završetka rata, kada su vladini predstavnici požurili da joj požele dobrodošlicu i da se rukuju sa umjetnicima u ime mnogobrojnih bosanskohercegovačkih i međunarodnih zvaničnika i novinara, koji su se okupili na tom događaju.
Zavjetovali su se da će pomoći u izgradnji „doma“ za ovu zbirku, koja se smatra najvrednijom zbirkom savremene umjetnosti u jugoistočnoj Evropi, bilo finansijski ili drugom vrstom pomoći putem međunarodne fondacije koja je osnovana za prikupljanje sredstava za muzejski kompleks.
Talijanski arhitekt Renzo Piano, koji je projektovao Centar Pompidu u Parizu, Okružni muzej umjetnosti u Los Angelesu i Trunku stakla (The Shard of Glass), koja je trenutno u fazi izgradnje na Londonskom mostu, ponudio je projekt za prvi od nekoliko malih muzejskih paviljona. Sarajevske vlasti su požurile da obezbijede mjesto za izgradnju.
No, više od deset godina kasnije, Ars Aevi zbirka se i dalje može pogledati samo putem zakazivanja sastanka za obilazak na privremenoj lokaciji u neiskorištenom dijelu podzemnog prodajnog Centra Skenderija, u centru grada.
Vlasti ne samo da nisu uspjele obezbijediti finansiranje ovog projekta, nego je bilo potrebno više godina sve dok 2010. god. nije riješen katastarski problem za prepis zemljišta koje je namijenjeno za Paviljon Piano.
Prenos vlasništva za građevinsko zemljište koje se nalazi odmah pored onoga koje je namijenjeno za Ars Aevi projekt izgleda da je bilo mnogo jednostavnije. Danas se na tom mjestu nalazi impresivan tržni centar koji se uzdiže iznad prostora za kojeg se još uvijek vjeruje da će jednog dana postati jedna od lokacija za izlaganje Ars Aevi zbirke.
„Naša Vlada već godinama ne uspijeva da nam obezbijedi podršku i razumijevanje“, kaže predsjednik Ars Aevi fondacije, Ilija Šimić.
Šimić navodi da je upravo to glavni razlog zbog kojeg Sarajevo još uvijek nema muzej savremene umjetnosti, bez obzira što posjeduje zbirku svjetskog glasa.
I pored ovakvih problema, Šimić je čvrstog mišljenja da umjetnici nisu spremni da napuste ovaj projekt. Nakon „fizičkog razaranja tokom rata i duhovnog razaranja u poslijeratnom periodu... izlaganje jedne ovako vrijedne zbirke u ovom gradu bi stvorilo ogroman poticaj mladim (bosanskohercegovačkim) umjetnicima“.
Međunarodno priznanje projekta je već otvorilo vrata bosanskohercegovačkim umjetnicima; Ars Aevi fondacija je pozvana da odabere radove koji će predstaviti državu 2003. i 2009. god. na vodećoj svjetskoj izložbi savremene umjetnosti, Venecijanskom bijenalu.
I pored potpunog nedostatka podrške od strane vlasti, pet umjetnika je tada dobilo šansu da svoje radove predstave u društvu najboljih među najboljima u svijetu međunarodne savremene umjetnosti.
„Važnost Sarajeva kao olimpijskog grada i njegove jedinstvene borbe za slobodu i dostojanstvo tokom opsade su doveli do toga da svi žele dati podršku Ars Aevi projektu“, sjeća se jedan od osnivača projekta, Enver Hadžiomerspahić.
No, iako projekt i dalje podržavaju brojne vodeće svjetske kulturne institucije, kao što su UNESCO i Vijeće Evrope, bosanskohercegovačke vlasti se sada okreću kontroverznijim, ali i medijski atraktivnijim idejama i konceptima.
Na primjer, dok su pozivi Ars Aevi projekta vlastima za pomoć ostali bez odgovora, kamere su bile zauzete snimajući zvaničnike i njihovo rukovanje sa samozvanim istraživačem Semirom Osmanagićem, koji je započeo otkopavanje brda u centralnoj Bosni, tvrdeći da skriva piramidu građenu ljudskom rukom prije 12.000 godina.
„Podršku za umjetnost je teško dobiti u zemlji u tranziciji, koja se bori za ekonomsko preživljavanje, no nisam iznenađen nedostatkom razumijevanja o važnosti Ars Aevi projekta u međunarodnoj promociji Sarajeva i Bosne i Hercegovine“, kaže Hadžiomerspahić.
No, on i drugi bosanskohercegovački umjetnici nisu zastrašeni zanemarivanjem ovog projekta od strane vlasti. Ubijeđeni su da će Sarajevo jednog dana moći s ponosom pokazati svoju umjetničku zbirku, koja će biti „trajan i vidljiv simbol nade da razlike mogu stimulirati pronalaženje ljepote i vrijednosti u našim različitostima, umjesto da nas odvajaju“.
„Kao i uvijek, ja sam i dalje optimista“, dodaje. „Ovaj projekt se razvija i tako će se i nastaviti, zahvaljujući spajanju pozitivnih energija... bilo bi nam drago kada bi se svečano otvaranje (bar prvog) Ars Aevi umjetničkog paviljona dogodilo istodobno sa 100. godišnjicom početka Prvog svjetskog rata.“
Masha Durkalić je novinarka magazina “Dani”.
*Tekst je deo produkcije projekta “Balkanska inicijativa za saradnju, razmenu i razvoj kulture (BICCED)” koji je posvećen analitičkom izveštavanju o kulturnim politikama na Zapadnom Balkanu, a realizuje Balkanska istraživačka regionalna mreža (BIRN). SEEcult.org je jedan od partnera projekta, koji finansira Švajcarski program za kulturu na Zapadnom Balkanu (SCP). Tekstovi su originalno objavljeni u okviru sekcije “Culture Watch” na sajtu BIRN-a, a zainteresovani se mogu prijaviti i na mesečni “Culture Watch” bilten.
