Tri filma o krahu patrijarhata - 2

Za početak, važna napomena, pa i upozorenje za one (duhovno-emotivno) mlađe od 12 godina: kada se radi o filmu “Otac” Srdana Golubovića, bit ću vrlo subjektivna. Kao da inače nisam, hahaha. Ipak, u ovom slučaju sasvim sam i zdušno, ako hoćete i manifestno, radikalno subjektivna: ne zato što mislim da mi moja vlastita dugotrajna borba s jednim od balkanskih “sustava socijalne skrbi” priječi da budem “objektivna” te, valjda bi to značilo to - “da hladno i realno sagledam stvari”, nego zato što sam se višekratno, i eksperimentalno i teorijski, uvjerila i znam da jedino subjektivnost – potpuna duhovno-intelektualna, emotivna i fizička uključenost, pa i revnost i žarkost, odnosno rezolutno odbijanje nametnute “realnosti”, omogućava normalnom ljudskom biću da uopće vidi, da se suoči i uspješno djeluje protiv nečeg takvog neljudskog i niskog kao što je otmica i prodaja djeteta, sopstvenog ili tuđeg, svejedno. I, ne, nema tu nikakvog “ali”: ako vam doista nije u osnovi jednako radi li se o (eventualnom) vašem djetetu ili o bilo kojem drugom, ako već i pomisao na to ne izaziva u vama uzbunu i autonomnu reakciju bržu nego i, recimo, potresi koji su godinu dana tresli Zagreb i Petrinju, onda, ništa, žao mi je, vi imate puno veći problem: vjerojatno niste ni živi više.  

Upravo jednom takvom situacijom, otmicom i prodajom djece usred “civilizirane i demokratske” Srbije i Europe bavi se i Srdan Golubović u svom četvrtom dugometražnom igranom ostvarenju, “Ocu”, što vjerojatno znaju već svi, budući da je film star sada već dugih godinu i pol dana, skoro kao i pandemija, nagrađivan je i o njemu je napisano i izrečeno puno toga, uglavnom pohvalnog, usredotočenog na težinu istinite priče, izvrsnost Golubovićeve minimalističko-kontemplativne režije i upečatljivost transformacije i zrelost glavnog glumca Gorana Bogdana.

Kao i „Klopka“ i „Krugovi“, dva prethodna Golubovićeva ostvarenja, i „Otac“ je, bez sumnje, solidan film. Pri čemu ovdje solidan ne podrazumijeva tek osrednjost, zanatsku umješnost i vrlo dobru uobičajenost, nego se odnosi na strukturnu homogenost, čvrstoću i ujednačenost, koja odlikuje sva tri naslova, kao poetički, uravnotežujući odgovor na ekstremne (ne)ljudske situacije kojima se bave, a koje korjenito testiraju čovjekovu mogućnost da očuva ili čak izgrađuje vlastiti integritet, te da ne (p)ostane životinja, biljka, stvar, ili zombi. „Otac“ ima sve to, ali, što je bilo i za očekivati od autora koji se polako i sigurno razvija, ide i korak dalje u oživotvorenju spomenute solidnosti upravo na artistički, paradoksalan način njezine fluidizacije, pa i aerizacije, poetskog očuđenja i radikalnog udaljavanja od onog što se obično naziva stvarnim - socijalno-rutiniziranog, strojno-materijalističkog dijela života. Što je, opet, sasvim u skladu s agonijom glavnih junaka, bračnog para s juga Srbije, kojemu je neki vožd iz tamošnjeg “centra za socijalnu skrb” oteo djecu, nakon što je njih oboje nabrzinu, lažno i maliciozno proglasio nesposobnima da ih podižu.

Nije, doduše, ono što se dogodilo Nikoli i Biljani* iz “Oca” obično predstavljano tako eksplicitno, ni u medijskim napisima o događaju prema kojemu je nastao, ni u sinopsisu filma, najavama i kritikama koje sam imala priliku čitati, nego se redovito ponavlja kako su nezaposlenom nadničaru Nikoli, čija je supruga Biljana doživjela živčani slom kad je on izgubio posao, djeca oduzeta “zbog siromaštva”, nakon čega je on odlučio boriti se za njih hodočasteći u Beograd po istinu i pravdu**. Moglo bi se to, naravno, i tako opisati, ali, to bi onda značilo kako se pretpostavlja da se radi o nekakvoj grešci sistema, izoliranom pokušaju, slučajnoj brzopletosti ili početničkoj neznalačkosti koja je, kratkotrajnom vladavinom neviđenog apsurda rezultirala skoro nevjerojatnom glupošću. I koja je najekspresnije, odmah nakon što je Nikola “primljen” u nekom ministarstvu, uz nužne otkaze i sankcije riješena i popravljena na dobrobit svih, pa i onih otpuštenih i sankcioniranih.

Ovo potonje moguće je, međutim, jedino ukoliko je “sustav socijalne skrbi” nekakva organizirana državna nadležnost kojoj društvo, ili zajednica, zbog njezine veće stručnosti i upućenosti i efikasnosti, prepušta dio svojih odgovornosti i djelatnosti, recimo, brige za one koji se nisu u stanju brinuti za sebe, a nemaju nikoga “neslužbenog” da to učini. Time se, naravno, taj sustav brine i za čitavo društvo i/li zajednicu, pa i za državu, odnosno za samoga sebe.***

No, što ako “sustav socijalne skrbi” ne postoji zapravo, što ako je on samo još jedno potemkinovo selo, ili nešto još i gore – platforma za raznorazne neljude, psihopate i sociopate, inkubator za prisilne surogat-roditelje i google-djecu, rasadnik za (ne)službene mafije i janjičarenja, plastenik za uzgoj raznoraznih mesa, od ženskih i topovskih do palijativnih? Odnosno, što ako je, kao nikomu pod lupom ni odgovorna****, to idealna sredina za svakakve opasne duhovne viruse koji se, izgleda, sve brže i bez ikakve suvisle reakcije šire svijetom, možda i s Balkana baš, kao nekakvog višedesetljetnog laboratorija koji se oteo kontroli? Je li previše paranoično uopće tako i (po)misliti, je li previše sklono teorijama zavjere, je li previše “antipakserski”, ili je, pak, previše idealistično, naivno, ili kakvo već pitanje…?

Ako jeste “zabrijano” tako se pitati, kako onda objašnjavate, i pitate li se uopće kako je moguće da djeca nekom majci i ocu budu oduzeta samo zato što je lokalni propalica, skriven iza kulisa države, procijenio kako su oni nitko i ništa, jadni i nezaštićeni, bez novca i na rubu živaca, pa im može raditi što hoće, bez problema im kidnapirati djecu i sakriti ih u vlastito rodijaštvo, koje će onda za to od “države” dobijati novac za njihovo zatočenje ( a možda i posvojenje u Švicarsku), a on debelu proviziju? Naravno, moglo bi biti logično i pitanje zašto taj isti porezni novac koji ide kvaziudomiteljima nije bio, kao privremena pomoć, dan roditeljima, dok ne nađu posao, dok se ne oporave i prežive najgore, što bi bilo i ljudski, i razumno i pravedno; ali, to je pitanje kojim se samo pretvara da se ne razumije situaciju, kojim se zatvara oči pred činjenicom da ne postoji država, da ne postoji sustav, da tu nema logike, čak ni profiterske, i da su u pitanju naprosto pseudosocijalizirani zločinci, koji se sutra mogu dogoditi i vama, ili kakvima ste možda već i sami.  

Jer, upravo to je ono što sasvim razotkriva u svome filmu Srdan Golubović: ne radi se tu ni o kakvoj teško ili lako ispravljivoj grešci, ni o kakvoj anomaliji socijalnog sistema, nego o njegovu nepostojanju, o velikoj perfidnoj laži koja samo kvantitativno (još) nije nalik onoj s kojom je nacizam, ne baš ni tako davno, pomorio tolike milijune nedužnih ljudi, ali (neizravno) i svoje vlastite sljedbenike, one koje su nemislili, kao i mnogi Nikolina i Biljanini suseljani i sugrađani, da su oni na “pravoj strani”, da su uspješno izbjegli trenutačno proklamiranoj stigmi za mučenje i odstrel i istrebljenje, one koji su se pravili da ne vide kako su dio zlog algoritma koji i njih kao i “one druge” vodi u potpunu propast.

“Otac” krajnje neizravno, gotovo bez komentara, prikazuje i kako za sve te velike, ali i “male”, kapilarne nacizme, nisu samo, ili možda nisu uopće krivi ni odgovorni svi ti, doduše sve brojniji, poremećeni moćnici sužene svijesti, fokusirani na vlast, novac ili štoveć, nego su to još i više oni takozvani obični ljudi oko njih, oni koji “samo žive svoje živote”, “gledaju svoja posla”, “ne ispravljaju krive drine”, “ne miješaju se u tuđe obiteljske stvari”, “misle na sebe”, “ne mogu ništa promijeniti”, “čuvaju posao”, “pomogli bi, ali.. ”, “ne razumiju baš”, “ne tiče ih se to”… A pri tomu, kao dodatni  apsurd ovih hiper-turbo-katoličko-pravoslavnih krajeva, svi oni sebe idolopoklonički lažu tvrdeći kako to čine za svoju djecu, jer, valjda, eto, ako zločinac već mora nekoga zlostavljati, bolje da to čini tuđoj djeci, a ne njihovoj, kad su njihova djeca “sve što oni imaju”, jedina ljudskost i smisao, oni su njihovo oružje i živi štit, njihova moneta, preko leđa te svoje obogotvorene djece, oni izbjegavaju vlastitu odgovornost, rade prljave poslove i šute, peru vlastitu savjest i zapravo tek samima sebi pokušavaju osigurati nekakvu priču, nekakvu “vječnost”.

I, naravno, svi bi ti “mali” svakodnevni nacisti, kao i u prethodnom tekstu spomenuti protagonist “Force Majeurea”, i svoju vlastitu djecu začas ostavili na brisanom prostoru kad bi u pitanje došao njihov vlastiti život, ali, puno im je zgodnije ako se sve to može izbjeći, ako se “viša sila” može “odobrovoljiti” žrtvovanjem tuđe djece, pa da onda oni još k tomu izgledaju kao još bolji roditelji, sposobni se, za razliku od onih drugih, brinuti o svojima, koji će, uostalom, imati i više prostora i veće šanse da vladaju ako im se smanji konkurencija… To ide tako daleko da je čak i zadnja predizborna kampanja jednog srbijanskog mega-vožda na sva zvona s jumbo-plakata objavljivala – “za našu djecu”, a da nitko nije ni trepnuo, iako implicirano “mi to radimo za našu djecu” nije samo otvoreno odvajanje “njihove” i “naše” djece, nego i bahato zahvaćanje u budućnost, skrivanje iza još uvijek nesvjesnih i nemoćnih te oduzimanje novim generacijama njihovih vlastitih mogućnosti, rasprodavanje i traćenje ne samo prostora, prirodnih resursa i kulturnog nasljeđa, nego i vremena, djelovanja, izbora i sloboda.  

No, najgore je u tom ubrzanom propadanju upravo to što je (bilo) malo potrebno da se sve to zaustavi na vrijeme, da se niti ne desi: recimo, da se, ako već ne i sačuvaju radna mjesta, barem okupe radnici iz Nikoline bivše firme koji su svjedočili Biljaninom očajnom protestu, da susjedni pomognu i podrže, umjesto da im razgrabe imovinu, da se dvije zaposlenice centra otrgnu potpunoj duševnoj zamrlosti i suprotstave, ili da novinari, ako ih ima, sustavno i trajno preusmjere svoje resurse s viših i nižih međunožja i političara na ozbiljne angažmane i priče, da sveštenici spašavaju duše, svoje i svojih stada, a ne zgrade i posjede, da sve te ženske, dječje, sindikalne i silne druge udruge, paradigme i organizacije stvarno nešto rade, a ne da se samo, poput prostitutki, ovidljivljuju i povlače oko novaca …

I što biste uopće rekli kada bi vam neki od tih spavajućih nacista kazao – da, ali, zar ne vidiš koliko je to težak posao, to odlučivanje o tuđoj djeci, i kako sve to može završiti, kad se ništa ne poduzima, kad se djeca ne oduzimaju, pri tom aludirajući na strašni zločin koji se nedavno dogodio u Hrvatskoj, još jednoj nezemlji, koja bi da je susjednoj Srbiji po svemu suprotna, iako joj je vrlo slična, možda i ista, komplementarna duhovna ruševina, u kojoj je bilo moguće da se djecu ne samo otima, nego i ubija, da ih se baca s balkona i tko zna što sve ne, a da za to zapravo nitko nadležan nikada nikako, a kamo li krivično, ne odgovara? I kako uopće komentirati to da se onda, nakon svega, baš ti odgovorni “socijalni jadnici i jadnice”, kao što to uvijek biva sa svim razbahaćenim sitnim nasilnicima, da se oni okupe  u krdo od čak dvjestotinjak primjeraka, i tuže, i traže da se njih(sic) zaštiti od internetskih ćaskanja i psovki dviju kilometrima udaljenih glumica?

Ljudi moji, žene, je li to uopće moguće?!? Upravo je pred očima čitavog jednog “sustava socijalne skrbi”, čitave jedne “države”, brutalno ubijeno jedno malo dijete, za koje su svi znali i koje je i prije toga bilo i paćeno i mučeno, a oni se, gomila ljigavaca i neljudi, sad plaše i bore za sebe, dok njih, za razliku od ostalih građana, valjda od onih za koje bi se trebali skrbiti, štite ne samo policija i vojska, nego i privatne službe osiguranja, s pištoljima, najnovijim detektorima metala i tko zna čim sve ne?!? Oni se plaše za svoje živote jer su dvije tviter-dame tek sebi olakšale grozu ružno, vulgarno opsovavši?!? Pa je l’ vi to vjerujete? Da se tako bjelodano događa takvo dijabolično obrtanje teza, “lovljenje Pedra”, estradiziranje ključnih tema i problema i izbjegavanje odgovornosti i kazni?

Ali, i trebaju se bojati svi ti “socijalne jadnice i jadnici”, ne tek javnosti, koje ni nema, niti samo Boga, kojeg ne vide, nego bi se, ako imaju još iti imalo ljudskosti i savjesti, trebali bojati svojih svakodnevnih misli, i ne samo da bi svi morali dati otkaz na poslu na kojem (bi) im se čak i “slučajno” mogao dogoditi takav “propust”, ne samo da trebaju biti optuženi za nedavanje pomoći, ili za nestručnost, ili za oboje, nego ne bi trebali moći ni spavati, ni smijati se, niti izlaziti ni samima sebi, ni svojoj djeci, niti ikomu drugomu na oči tko zna koliko. Ali, ne, oni se okupe, potpišu i traže pomoć od nadležnih i javnosti - za sebe?!?

I vama još uvijek nije jasno?

A toliko je, ponavljam još jednom, malo (bilo) potrebno da se sve to iščupa u korijenu, da se izbjegne, da se ne dogodi, da se ni ne pomisli: tek toliko da čovjek, da ljudi razlikuju dobro i zlo, da ne izjednačavaju različito, suprotno čak, da ne relativiziraju, da vjeruju u nešto, imaju bar osnovni sustav vrijednosti, humanistički, kršćanski, karmički…, kakav god, kako bi mogli vidjeti normalnog čovjeka, brižnog oca i majku, iako još nema nove zube i dobru vestu, ali i kako bi znali prepoznati (potencijalnog) monstruma, ne samo kad se  radi o očitom duhovnom invalidu i teškom ovisniku, nego i kad se on krije iza socijalno prihvatljive maske. To je, zapravo, toliko malo, a tako veliko, kao i vidjeti svjetlost i boje, čuti zvukove i glasove, osjećati mirise…: s tim se rađamo, no to je i ono najvažnije što je potrebno svakodnevno hraniti i izgrađivati, pa i štititi.

Razlikovati dobro i zlo nužno je, no, kao što to postaje očito i iz, u posljednje vrijeme nešto učestalijih televizijskih priloga o Đorđu Joksimoviću, kako se Kragujevčanin, stvarni otac triju otetih djevojčica iz “Oca” zapravo zove, nije i dovoljno:  ima onih koji razlikuju, nije ih ni malo, onih koji pomažu, ljudi i antinacista, možda nas je i dovoljno, ali, ni oni, kao ni otac sam, ma koliko pred kamerama i dalje pun nade i vjere, ne znaju više što da naprave, jer ništa se bitno ne mijenja, jer su, dok se oni bave kućom i poslom i novim besmislenim zahtjevima ucjenjivača, djeca već šestu godinu u “državnom” posjedu, i rastu bez roditelja. Tu dolazimo i do posljednjeg prizora “Oca”, i pitanja koja on, barem meni, naznačava: kad su to iscrpljena sva mirna i poslušna sredstva, kad je dosta pozivanja na sustav u koji više nitko ne vjeruje, kad se i kako, i da li se ikada i ikako, na Zapadu, i u Europi, u ovoj “nadcivilizaciji” u kojoj živimo, da li se uopće ikada pribjegava legitimnoj obrani i (ne)očekivanoj sili, kapilarnoj ili onoj drugoj?  Kad se uzima oružje i pruža otpor svim tim loše organiziranim šmokljanima, ambicioznim štreberima i odioznim ljigavcima (i) nasilnicima, koje sam spomenula u prošlom, prvom tekstu ove trilogije o krahu patrijarhalne civilizacije*****?

Kad se to i kako postaje hajduk, pobunjenik, odmetnik…, borac, partizan, pobjednik?

Što suvremenog muškarca, kao pripadnika spola i roda koji je, bez imalo premišljanja oko toga i gotovo bez iznimaka, prethodnih desetak tisuća godina bivao pripreman za ratovanja, ali i što suvremenu ženu, koja bi da je muškarcu u svemu ravnopravna, što njih, i da li ih uopće išta, može potaknuti da razmotre svoja uvjerenja i stavove o načinima borbe protiv očitih, beskrupuloznih zločinaca? Ima li išta, ili je ideologija “civiliziranog razgovora”, plediranja i prešetavanja s parolama, te hladnim pivom ili skupim vinom poslije, nešto poput vjere pojedinih američkih pretkolumbovskih plemena u “bijelog spasitelja”? Ili možda svi čekaju da se sve uruši samo od sebe, kao što se s takvim sredinama i događa, brže ili kasnije, ovdje ili ondje, uz ne baš male štete? Ili da se sve tek delegira Europskoj Uniji kao/ili nekoj tiraniji i despotiji koja će “uvesti reda”, dok oni do tad tek saniraju najakutnije, igraju se humanitaraca i slikaju i klikaju za društvene mreže?  

I je li uopće u današnjem samoproklamirano “slobodnom i demokratskom”, a zapravo ionako sve više pravno-ekonomsko-zadravsteno militantnom svijetu, dopušteno pitati se, ne - jeste li spremni ubiti za nešto, nego - jeste li spremni umrijeti za nešto: više, bolje, za nekoga?  Ili to zvuči previše teroristički i fanatički?

Zar nije to revolucionarno i antifašistički? Zar nije kršćanski?

Vesna Pažin

* Napomena uz ispriku: tvrdnju iz prošlog teksta o Nadi Šargin (Biljana) kao o redovitoj glumačkoj “krhkoj ženici” morat ću, čim mi se za to ukaže prilika, provjeriti na ipak većem broju filmskih naslova u kojima je igrala.
** O hodočašću, hodanju, pješačenju…, kao o molitvi i spasu, meditaciji i transformaciji, očuvanju i borbi…, kao o zapravo središnjem dijelu “Oca”, više u (nekom) sljedećem tekstu.    
*** Ako ima onih kojima direktno-proporcionalna veza između brige za druge ljude i brige za sebe (pa i u gore navedenom slučaju) nije sasvim jasna, neka se jave, mogu to pojasniti posebno.
**** U jednom se trenutku činilo kako će “sustav socijalne skrbi” napokon postati temom i ozbiljnih hrvatskih autora – dotiču ih se i Bobo Jelčić u čudnom filmu “Sam samcat” (2018.) i Antonio Nuić u potcijenjenom “Malom” (2018.), no, prvi je otišao u nekakav, autorski možda i legitiman, intimizam i hermetizam, a drugi je ipak zanimljivijom smatrao uličnu (narko) mafiju.
***** Krahom patrijarhata bavi se i recentni film Jasmile Žbanić, briljantni “Quo Vadis, Aida?”, o užasu u Serebrenici, no on, pa i odlični pretprošlogodišnji “Šavovi” Miroslava Terzića, o prodaji novorođenčadi, kao ostvarenja s jakim glavnim ženskim likovima, ipak traže neki novi (kon)tekst.

Foto: Maja Medić