• Search form

16.03.2013 | 18:30

Umetnost menja život

Umetnost menja život

Umetnica Marina Abramović još jednom je izazvala pažnju njujorške, ali i globalne javnosti - nesvakidašnjim intervjuom za serijal javnih razgovora “Njujork tajmsa” (TimesTalks), koji podrazumeva učešće publike i uživo emitovanje na internetu.

Abramovićeva je s novinarkom Patrišom Koen (Patricia Cohen) razgovarala o dosadašnjem i budućem radu, a povod je bio predstava američkog avangardnog reditelja Boba Vilsona (Robert Wilson) “Život i smrt Marine Abramović”, eksperimentalna opera zasnovana na njenoj biografiji, koja će sredinom juna biti igrana na festivalu Luminato u Torontu. Na tom festivalu gostovaće i serijal “TimesTalks”, serijal razgovora koje novinari “Njujork tajmsa” vode sa istaknutim pojedincima iz različitih oblasti, uz prisustvo publike.

Karta za te događaje je 35 dolara, a uglavnom su rasprodati.

I intervju sa Marinom Abramović bio je rasprodat, a preko interneta su ga pratili 15. marta ljudi iz različitih krajeva sveta, pa i iz njene rodne Srbije i sa prostora bivše Jugoslavije, koji su uporedo komentarisali stavove slavne umetnice o porodici, sreći i patnji kao potencijalima kreativnosti, materinstvu, feminizmu, slavi i ulasku u mejnstrim…

Abramovićeva je ponovila priču o detinjstvu u vreme komunizma u bivšoj Jugoslaviji, odrastanju u porodici narodnih heroja, majci koja nije marila za emocije i baki koja ju je vodila u crkvu, gde su je impresionirale ikone, posebno srpske, grčke i ruske, kao i o šoku koji je doživela kada je napustila Beograd i stigla u Amsterdam u kojem je sve bilo dozvoljeno, poznanstvu, prijateljstvu i ljubavi sa holandskim umetnikom Ulajem (Ulay), njihovom zajedničkom radu i dramatičnom raskidu posle čuvene šetnje Kineskim zidom…

Ispričala je i druge, manje-više poznate detalje iz privatnog života, koji su delom opisani i u dokumentarnom filmu “Umetnik je prisutan” o njenoj maratonskoj retrospektivi i istoimenom performansu u njujorškom MoMA 2010. godine, a delom i u Vilsonovoj predstavi, premijerno izvedenoj 2011. na Mančesterskom međunarodnom festivalu, za koji je bila i naručena.

Da nije sve umetnost, iako su njeni najčuveniji radovi postali deo njenog života i velikim delom ga promenili, Abramovićeva je stavila do znanja već na početku intervjua, odgovarajući na pitanje voditeljke da li je i taj razgovor zapravo umetnički rad.

“Ovo nije umetnost, ovo je razgovor o umetnosti… Ovo je ‘Njujork tajms’, ne treba mešati stvari. Kontekst je sve… Ljudi misle da je dovoljno da prave performans ako izađu na ulicu i pričaju. To nije tako. Koncept pravi tu razliku”, rekla je Abramovićeva.

Objašnjavajući zašto se bavi umetnošću, uporedila je umetnički poriv sa disanjem.

“Ne pitate se zašto dišete, ako ne dišete, jednostavno umrete. Isto je i sa umetnošću - ako se probudite ujutro, i želite da stvarate, opsednuti ste, u groznici ste, vi ste u priličnoj meri umetnik. To ne znači da ste i dobar umetnik” rekla je ona, ističući da biti dobar umetnik znači i veliko žrtvovanje, koncentraciju i fokusiranje, kao i stavljanje privatnog života po strani.

Takođe, umetnici moraju shvatiti koji je najbolji način njihovog izražavanja. “Neki su dobri u slikanju, neki u vajarstvu… Ja sam se pronašla u performansu”, rekla je Abramovićeva, napominjući da je performans za nju samo sredstvo za izražavanje ideja.

Objašnjavajući razliku izmedu performansa i pozorišta, ona je rekla da je u teatru sve veštačko.

“Krv nije krv, nož nije nož…”, rekla je Abramovićeva, napominjući da je s Vilsonom stekla veliko iskustvo tokom rada na predstavi, iako joj je smetalo što nema ničega realnog.

“On je manijak u stvari. Morate da radite ceo dan sa njim u kostimu, sa šminkom… Svetlost je za njega sve… Morate da stojite na sceni satima dok ne bude zadovoljan svetlom. Mrzela sam to”, rekla je Abramovićeva, koja u predstavi igra svoju majku, zbog čije je hladnoće svojevremeno patila.

Abramovićeva je rekla i da ne žali što nije postala majka, jer smatra da čovek ima samo jednu vrstu energije koju može da usredsredi.

Seksualna energija, kako je rekla, može biti usredsređena na reprodukciju, ali i na umetnost, kao u njenom slučaju.

Abramovićeva je govorila i o svojim budućim planovima, posebno u vezi sa Institutom za performans u Hadsonu, za koji kaže da je teško obezbediti finansijska sredstva, kao i o “Marina Abramović metodu” koji je osnova njenog rada sa mladim umetnicima, a baziran je na ogromnom iskustvu koje je stekla širom sveta, provevši svojevremeno deo života i sa Aboridžinima u Australiji, zatim na Tibetu, sa šamanima na Amazonu…

Prema njenim rečima, umetnik danas mora da bude vojnik, da bije svoju bitku, jer nema više galerija koje se brinu o svemu. Treba organizovati sve, baviti se umetnošću i pritom biti bolji od drugih, rekla je ona, napominjući da samo u Njujorku ima 375.000 umetnika, što je čitav jedan grad.

Umetnicima je savetovala da, kada osete da su u periodu kada im nedostaje kreativnost, izađu iz studija i uključe se u život, jer tu nastaju ideje. Dodala je da nikada nije volela da bude u studiju i da joj mnogo više odgovara sistema ofisa, u kojem sada ima tri asistenta. Kada je pripremala retrospektivu u MoMA, imala je samo jednog pomoćnika.

Abramovićeva je rekla i da ne smatra da je deo establišmenta, te da uopšte nema vremena ni da razmišlja o tome da li je slavna i važna.

Ocenila je i da je apsolutno pogubno biti mlad, a slavan i bogat. “To je ubistvo”, rekla je Abramovićeva.

Prema njenim rečima, umetnik nikada ne može biti siguran u to da li će njegovo delo upeti i biti prihvaćeno.

“Mentalno stanje ljudi različito je u različitim vremenima”, rekla je ona, navodeći kao primer Ajfelov toranj u Parizu, koji je u početku ocenjivan kao ruglo, ili Petu simfoniju Betovena.

Prema njenim rečima, umetnički rad mora biti i političan, i feminističan, i imati sve druge lejere koji su potrebni da bi ga ljudi razumeli u različitim vremenima. A preduslov za sve, kako je istakla, jeste posvećenost.

Abramovićeva je rekla da je njen rad promenio i njen život, kao i da je, posle burnih reakcija porodice, škole i okoline na prve performanse koje je 70-ih izvela u Studentskom kulturnom centru u Beogradu, shvatila da je potrebno samo istrajati u onome što se želi.

“Moj moto je postao - ako mi kažete: ‘Ne’, to je tek početak”, rekla je ona.

“Ono što se desilo u mom životu je da je umetnost promenila moj život”, rekla je Abramovićeva, navodeći da je postavila sebi visoke standarde i uvek govorila da će uraditi ono što je naumila bez obzira na sve, i po cenu da padne mrtva.

Marina Abramović rođena je 1946. u Beogradu, gde je i započela umetničku karijeru u grupi umetnika okupljenih oko Studentskog kulturnog centra (Dragoljub Raša Todosijević, Zoran Popović, Era Milivojević, Neša Paripović i Gergelj Urkom). Beograd i bivšu Jugoslaviju napustila je sredinom 70-ih, a u međuvremenu je ostvarila jednu od najuspešnijih karijera na svetskoj sceni.

Radovi Marine Abramović predstavljeni su i u Galeriji umetnika portala SEEcult.org

(SEEcult.org)

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav