Vladimir Perović: Dokumentarni film daje mladima osećaj slobode
Nagrađivani reditelj dokumentarnih filmova Vladimir Perović, dugogodišnji stručni učesnik Interakcija studentskog filmskog kampa kao predavač na radionicama i tutor mladih polaznika iz celog sveta, osvrće se u intervjuu na stanje na sceni dokumentarnog filma danas i velike promene koje su se u toj oblasti dogodile, kao i na rad mladih autora i potrebu razvoja njihove kreativnosti kroz razgovor, a ne bilo kakvim nametanjem. Perović u tom pogledu ističe značaj same Interakcije, koju Nezavisni filmski centar Filmart organizuje već 17 godina, a koja i njega, kako je istakao, iznova obogaćuje novim idejama. Ove godine na Interakciji učestvuje i kao član žirija prvog Festivala kratkog dokumentarnog filma, čiji će pobednici biti proglašeni 23. avgusta u Požegi.
Dobitnik više od sto nagrada i priznanja za svoje kreativne dokumentarce na festivalima širom sveta, Perović je diplomirao filmsku i TV režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Predavao je kao gostujući profesor dokumentarnog filma na FDU na Cetinju i bio selektor dokumentarne sekcije Filmskog festivala Herceg Novi (2011-2018). Trenutno je selektor Festivala etnološkog filma u Beogradu (2020-). Bio je član žirija u Jugoslaviji, Srbiji, Crnoj Gori, Nemačkoj, Rusiji, Iranu i Rumuniji. Živi u Beogradu, a filmove snima u Srbiji i u Crnoj Gori. Među njima su: Une maison; Srećna Nova (1989); Saga o Samuraju i Glibu (1992); Hodočašće (1996); U/dešavanje glasa (1997); Ura; Sin (2000); Ljubav, zavet (2001); Mali kvar na mojoj sjajnoj zvezdi (2002); Nestajanje (2003); Dim (2006); Žeđ kamenog mora (2007); Život, priključenija i održivi razvoj jednog kokota; Zvezdana prašina (2011); Život je (2013); Eoha (2015); 2 & 2; Zaveslaji (2016); Ognjilo; Mir naše Gospe (2020); Procenti života (2022, u postprodukciji).
Foto: Dragan Đukić
– ".... Otuda, iz velikog bijelog svijeta, za učešće svake godine stiže barem dvadesetak puta više prijava nego što ima mjesta. Mladi ljudi, pomognuti od strane najozbiljnijih svjetskih filmskih škola i od ministarstava kulture većih i moćnijih zemalja, prosto se jagme da dobiju mjesto na Interakciji ili Interdoku. Kada sam, 2019. godine, postao i dio tog čuda, moje čuđenje preraslo je u divljenje. Požega je svijet, Srbija je svijet – to je poruka koja se očitava u svakoj pori ovog moćnog okupljališta pameti, talenta i naprednosti. Pošao sam da dam (malo svog iskustva i znanja), a ustvari sam dobio! Mnogo! Kad kroz interakciju (na Interakciji!) uživo razmjenjuješ toliko toga o svijetu, umjetnosti, životu, neminovno se bogatiš. Moji novi prijatelji postali su, bez obzira na razliku u godinama, mladi ljudi iz Izraela, Meksika, Ukrajine, Benina, Južnoafričke Republike… Zar to nije pogolemo bogatstvo!? Danas mi stojimo sa dvije strane (interakcijske) katedre. Već sjutra, mi smo ravnopravne kolege, koje se raduju svakom novom radu onoga drugog, kolege koje se nadmeću za sredstva raznih fondova ili su u istim takmičarskim selekcijama svjetskih festivala. Interakcija je svjetski brend. To razumiju društva koja misle na svoje sjutra i na ono što ostavljaju generacijama koje dolaze“.
Zapisali ste ove reči 2020. godine za katalog koji je NFC Filmart izdao povodom 15 godina Interakcije. Saradnik ste, ili bolje reći – član stručnog tima Interakcije već duži niz godina. Ove godine imate više uloga – predavač ste na radionici, tutor u programu Doc in Progress i član žirija na prvom Interakcija: Festivalu kratkog dokumentarnog filma. Šta mislite o sceni dokumentarnog filma danas, mladim savremenim autorima i kako Vam Interakcija izgleda 2022?
Vladimir Perović: Svjetska dokumentaristička scena je uzavrela. Dokumentarac je stekao pravo građanstva pod pravim imenom, dakle kao ono što je suštinski bio od Flaertija pa do naših dana: kreativni dokumentarac. Mladi ljudi širom svijeta prepoznali su njegove čari i izazove, pa mnogi kreću da rade i igrane filmove i dokumentarce, a neki samo dokumentarce. Taj prostor je beskrajan, mogućnosti istraživanja izraza i estetskih eksperimenata su neograničene, izbor tema neuporedivo širi nego u polju igranog, i mislim da je taj osjećaj slobode ono što privlači. Drugi razlog je sigurno to što će vaš dobar projekat za krativni dokumentarac danas sigurno naći podršku, a da ne morate da baratate kalkulantskim angažmanom oko najvrelijih, najaktuelnijih tema današnjice.
Dakle, taj napredak (i u postavljanju dokumentarca na pravo mjesto, i u novim formama izraza i u sve većem broju mladih uključenih u pravljenje dokumentaraca) može da se uoči i bukvalno iz godine u godinu, pa dakle i od 2020. naovamo. Vidi se u iskrenoj posvećenosti mladih autora, u ozbiljnosti i temeljnosti njihovih istraživanja i priprema projekata, i naravno, iznad svega, u kreativnim pristupima.
Današnji dokumentarac je biće koje je prosto razbilo sve stege i obruče, pa se sa stvarnošću nosi neustrašivo, a u kreativnom smislu – da kažem figurativno – kao da je lišeno obaveze prema sili zemljine teže! Ono što je nekad mnogim čistuncima ili bukvalistima predstavljalo neprihvatljiv elemenat gradnje filma u dokumentarnom prostoru – mašta, postalo je dominantna vodilja. I kroz ostvarene i kroz filmove tek u projektu vidi se da se ovi mladi autori ne zadržavaju na pukoj realnosti. Oni idu dalje – u formi, u tehnici, u žanrovima, u misaonim i emotivnim dometima. Zato za onaj dokumentaristički mod koji nazivamo izlagačko-predstavljačkim (expository), koji je u mnogim glavama bio jedina ideja o dokumentarizmu, mogu reći da je danas skoro prevaziđen, ili se koristi samo katkad i samo kao pripomoć...
– Šta očekujete od rada sa učesnicima Interakcija radionice? Kakav pristup primenjujete u radu sa njima?
Vladimir Perović: Da ponovim taj stari osjećaj, očekujem da se bogatim! : ) Da se bogatim novim poznanstvima, novim prijateljstvima, novim idejama koje ti mladi ljudi donose!
A pristup... u zajedničkom jeziku naroda bivše Jugoslavije mi, uz izraz tutorstvo, imamo i pežorativni oblik tutorisanje. Neka mi bude dozvoljeno da predložim i za engleski jezik, na osnovu nekih analogija, da uz termin tutoring uvede i tutorizing (poput simplifying i simplysizing)!
Dakle, moj pristup je: sve drugo samo nikako ne tutorisanje! Ono je pogrdnije prema „tutoru“ nego prema žrtvi tutorisanja! Razgovor, i samo razgovor. Izvlačenje iz njih i onoga što možda nisu uspjeli da artikulišu kroz predlog projekta. Nastojanje da se ulove, da se razotkriju tanane niti nečijeg razmišljanja i nečijeg senzibiliteta. I da mu/joj se ne nametne apsolutno ništa. Jer, već iz liste učesnika jasno je da pred sobom nemamo klince, nego u ogromnoj većini zrele, formirane autore! I ja ne mogu da se postavim kao sipač vrhunarvne, bespogovorne mudrosti u prazne posude, nego samo kao kolega. Kolega koji ima nešto više iskustva. I ništa više! Nismo mi u religiji, pa da se nameće samo jedna istina. Nisu iskustva i postavke dokumentarizma okamenjene dogme, nego samo stavovi, koji se vječito preispituju, dopunjuju, mijenjaju, bogate. I uvijek znam, kad me čeka susret sa mladim stvaraocima, da ću i ja naučiti mnogo!
– Vaše bogato iskustvo reditelja dokumentariste će pomoći i učesnicima Doc in Progress programa da razvijaju svoje projekte za dokumentarne filmove. Kakvi su bili projekti? Koliko je bilo teško odabrati samo šest? I šta su te teme današnjih mladih dokumentarista iz celog sveta?
Vladimir Perović: Čini mi se da je danas u dokumentarizmu prevladao pristup „manje priče, više impresija“. Dakle, priča (bilo da je ispričana nenarativno, vizuelno, bilo da postoji verbalna naracija) je manje važna, u prvi plan iskaču ulovljeni (ili blago do-inscenirani) momenti iz života. A to čime se ovi mladi autori bave jeste – bukvalno sve iz ovog svijeta, sve iz ove stvarnosti. Naravno, i iz one nedodirnute, metafizičke. Dokumentarac se odavno ne bavi samo vidljivim, opipljivim, konkretnim... I, moram napomenuti – i da smo neke druge projekte odabrali, ne bismo pogriješili! Puno je dobrih, inovativnih, moderno projektovanih, filmski pismenih, duboko i iskreno mišljenih projekata. Na kraju odluče često samo nijanse...
A sam odabir – pa, i mi selektori imamo neke svoje lične preferencije! I one svakako bivaju uključene u taj rad. Dakle, uz ono što je neosporno, filmski vrijedno, društveno relevantno, s dobre ljudske pozicije sagledano, autorski inovativno zamišljeno, svakako je jedan od faktora odlučivanja bio i lični afinitet selektorâ... Sa takvim polazištem, nije bilo teško odabrati, brzo smo to usaglasili.
– Uz Ivu Radivojević, istaknutu rediteljku i bivšu učesnicu Interdoc programa, i Pavela Možara, prošlogodišnjeg pobednika IDFA u kategoriji kratkog dokumentarnog filma, učestvovali ste u radu žirija za izbor najboljeg filma na ovogodišnjem prvom izdanju Interakcija: Festivala kratkog dokumentarnog filma. Recite nam iz prve ruke – šta ovaj festival donosi požeškoj publici i učesnicima Interakcija programa?
Vladimir Perović: Pošto je festival namijenjen širokoj publici, sigurno je da im donosi spoznaju da je dokumentarac danas već uveliko zakoračio u „tuđe“ žanrovske prostore i postao hibridan, da koristi sve moguće tehnike rada sa dokumentarnim junacima i dokumentarnom stvarnošću, da tehnička sredstva i tehnologija slike i zvuka danas jesu i u dokumentarcu na izuzetnom nivou, i da dolazeći na ovaj festival ne mogu očekivati da gledaju filmove iz najbanalnijeg pučkog poimanja dokumentarca kao pričanja priče, pokazivanja i objašnjavanja, te da dolazeći na ovaj festival moraju sa sobom ponijeti veoma našpanovan mozak i potpuno otvorenu osjećajnost, spremnu da se suoči sa nečim novim...
– Šta snimate i šta možemo očekivati u narednim mesecima ili godinama da gledamo na festivalima od Vas kao reditelja?
Vladimir Perović: Radim više nego ikad! Film snimljen prije šest godina, eksperimentalni kratki dokumentarac „Procenti života“, tek je sad izmontiran i čeka postprodukciju. Dobio sam sredstva za po jedan dugometražni dokumentarac i u Crnoj gori i u Srbiji. Srpski, „Planeta Šljivova“ snimam od prošlog ljeta i svega nekoliko preostalih procenata predviđenoga biće snimljeno u narednih mjesec dana. Crnogorski film „Ova dobra zemlja“ – snimio sam oko polovinu priče, čekaju me septembar i dio oktobra, može se desiti da nešto sitno ostane za maj iduće godine.
Naravno, tu nećemo stati, pripremam se da kod Filmskog centra Srbije konkurišem sa kratkim animirano-igranim filmom „Basna iz vavilonske šume“, a po papiru, na kompu i u glavi mi se mota i još nekoliko projekata različitih tipova i žanrova...
*Naslovna fotografija: Milica Đorđević
(SEEcult.org)
