Wim Wenders o filmovima, ženama i planeti
Vrlo malo stvari, danas pogotovu, nema rok trajanja. Opus Wima Wendersa, sasvim sigurno, jedna je od njih. Ako ne vjerujete meni, možete to provjeriti tijekom narednih sedam dana, na 27. Sarajevo film festivalu, gdje će osam njegovih antologijskih filmova biti prikazano na velikim platnima i na otvorenom! u okviru posebnog programa posvećenog tom iznimnom i iznimno važnom 76 -godišnjem* njemačkom filmskom redatelju, kojemu je na sinoćenjem otvorenju festivala i uručeno ovogodišnje Počasno Srce Sarajeva.
Došlo je, dakle, i to vrijeme, da iz starog (digitalnog) diktafona izvučem ovaj intervju, napravljen 2011. godine, prije točno deset godina, u automobilu**, tijekom vožnje prema aerodromu u Butmiru, s kojeg je Wenders letio iz Sarajeva, nakon što je također bio gost festivala, predstavljajući tada svoj sjajni 3D film “Pina”, posvećen prijateljici, nezaobilaznoj njemačkoj koreografkinji Pini Bausch.
Zašto je trebalo toliko vremena da intervju bude i objavljen, moglo bi izgledati kao zanimljivo pitanje, budući da je povezano ne samo s ozbiljnom profesionalnom krizom*** i strahom od prevelike intimne izloženosti, nego i, puno više, s kolapsom hrvatske kulture i medija koji je tada tek počinjao. No, ovo posljednje u biti je poprilično dosadna priča, jedna od onih koje treba samo što prije preboljeti i zaboraviti****, sasvim suprotno od Wendersovih, makar i desetljeće starih riječi, kao i nezaboravnih, živopisnih, strastvenih i osebujnih filmova: “Alice u gradovima”, “U tijeku vremena”, “Američki prijatelj”, “Stanje stvari”, “Paris, Texas” *****, “Nebo nad Berlinom”, “Do kraja svijeta”, “Lisabonska priča”, “Nasilju je kraj”, “Buena Vista Social Club”, “Hotel od milijun dolara ”, “Sol zemlje”, “Papa Franjo: čovjek od riječi ”...
Intervju sam za ovu priliku malo promijenila - prije deset godina započinjao je s “Pinom”, no to je “isti komad, isti zaplet i (sretan) kraj” :)
Uručenje Počasnog Srca Sarajeva Wimu Wendersu na otvaranju 27. SFF-a; foto: 27. Sarajevo Film Festival, 2021 (c) Obala Art Centar
– "Paris, Texas" je snažno utjecao na mene: silno me se dojmio kad sam ga gledala prvi put sa četrnaest godina, a i sada, ako se osvrnem unatrag, čini se kao da je moj (emocionalni) život slijedio sličan obrazac. Što biste Vi rekli: je li sklonost teškim muško-ženskim odnosima već tad postojala u meni i rezonirala s tim filmom, ili ju je Vaše remek-djelo nekako potaknulo?
Wim Wenders: Sasvim sam siguran da ste to već imali u sebi i samo prepoznali. Nije film to usadio u Vas: možda Vam je izoštrio svijest o tome, ali to ste definitivno imali u sebi, jer ...
– ...bi to inače bila prevelika odgovornost za Vas?
Wim Wenders: Da, svakako. Ali, nisam ja ni izmislio cijelu tu situaciju: ona je proizašla iz same glumice, iz ljudi koji su se potpuno identificirali s tim: Harry Dean Stanton, on je to bio, živio je taj put cijeli svoj život: to je priča njegovog života - pobjeći, a zatim se poželjeti vratiti. I Nastassja (Kinski), također, to je priča o njezinom životu, oni su toliko sebe uložili u taj film da mislim kako je ono što ste vidjeli u njemu, što ste osjetili, prisutno u mnogim ljudima, no najčešće je potiskivano u filmovima.
– Radi se o nečemu arhetipskom?
Wim Wenders: Vrlo arhetipskom. No, na neki čudan način, u obrnutom arhetipskom smislu od načina na koje vas većina filmova tjera da razmišljate i osjećate.
– Što biste danas rekli: zašto ste s tim filmom bili toliko uspješni, u svakom pogledu, s publikom, kritikom i žirijima? Znam da ne postoji formula, no, je li to bilo zato što ste bili iskreni ili ..?
Wim Wenders: Napravio sam taj film u vrlo iskrenim okolnostima, iskrenijima od onih većine filmova: nisam imao producente, imao sam sjajnog pisca, mogli smo se u potpunosti izraziti, nitko mi nije gledao preko ramena, nije bilo studija koji će reći "ovo nije komercijalno" ..., mogli smo zaista iz samih sebe izvući taj film.
U Americi je to bio prvi tako snimljen film, nitko nikada nije to učinio. Ono što se danas naziva “independent cinema” utemeljeno je na tomu - par Europljana počelo je drugačije snimati film u Americi, pokazalo je američkim filmašima kako postoje različiti načini snimanja, iskreniji načini. "Paris, Texas" je bio jedan od prvih filmova snimljenih u Americi bez ikakvih pravila i bez ikakve kontrole. A budući da nije bilo kontrole i budući da, također, nije bilo samokontrole - snimio sam film koji sam i želio snimiti, nisam imao odgovornost prema nikome drugome, sve to bio je do tada nepoznat luksuz, da se film razvija sam, dok se većina filmova, budući da je napravljena od novca, mora pokoravati onome što im nalaže novac.
– Spojili ste u njemu najbolje od Amerike i Europe...
Wim Wenders: Bilo je to jako sretno vrijeme u povijesti filma, kada se iz Europe moglo uzeti ono najbolje, presaditi to u američki krajolik i vidjeti što se događa: imao sam veliku sreću da sam tada mogao stvarati.
– Vrijeme, međutim, nije bilo tako naklonjeno nekima Vašim drugim filmovima, "Nasilju je kraj”, na primjer, ili "Hotelu od milijun dolara", koji su također izvrsni, ali nikada nisu dobili ni slično priznanje.
Wim Wenders: Vrijeme se bilo već uveliko promijenilo: prijašnji kontekst bio je okončan. Kad je prvi put prikazan, "Paris,Texas" je bio jedinstven, nije bilo sličnih filmova, a “Hotel od milijun dolara” i “Nasilju je kraj” su izašli kad taj žanr više nije bio tako nov. Volim “Hotel od milijun dolara” ******, mislim da je to jedno od najljepših djela koja sam napravio, ali distribucija tog filma je bila strašno loša, ljudi koji su se time bavili bili su obični trgovci, nisu znali što imaju, pustili su ga bez ikakve stvarne brige, sasvim nemarno, bez ikakve ljubavi. A “Paris, Texas”, jer je bio tako nov, čak je i u distribuciji bilo ljudi jako vezanih uz njega, koji su ga voljeli. Nadam se da ću to uspjeti postići i s “Pinom”, jer je “Pina” također jedinstveno djelo, prvi takav film, 3D ...
No, danas se većini filmova ne pridaje dovoljno pažnje i može se dogoditi da najdragocjeniji dragulji – a svako malo pojavi se neki dragocjeni dragulj – jednostavno nestanu.
Reći ću vam nešto, vrlo ozbiljno: kad bih danas snimio film poput "Neba nad Berlinom"*******, on ne bi postao klasik. Ili, da se "Paris, Texas" pojavi sada, to bi prošlo nezapaženo. Dakle, imao sam puno sreće u određenom vremenskom razdoblju.
– Ne mislite da bi se neki današnji nezapaženi dragulj mogao ipak negdje pojaviti, jednom biti otkriven?
Wim Wenders: Sumnjam u to: ako film nema odjeka kad se pojavi, njegove su šanse za nekakav kasniji utjecaj vrlo ograničene.
– “Paris, Texas”, kao i većina vaših filmova, bavi se odnosom muškarca i žene. Je li to najvažnije pitanje našeg vremena?
Wim Wenders: To je zasigurno jedno od najvažnijih. Najvažnije je pitanje ono života i smrti; ali, i muškarac i žena su zapravo o životu i smrti, o davanju života i o boli, uništavanju. Ponekad, u odnosu između muškarca i žene, postoji i to pitanje svih pitanja, o životu i smrti: ako želite podijeliti svoj život s nekim, ili biti s nekim do smrti... A ponekad su, također, i borbe između muškarca i žene smrtonosne, može se dogoditi da netko umre čak i ako je on ili ona još uvijek živ, jer ga je neki odnos ubio: preživio je, još uvijek tu, ali više nije stvarno živ.
No filmovi se uglavnom ne bave tim, muškarci i žene često su tek sastojci priče, ali nisu i ono o čemu priča zapravo govori.
– To pitanje, međutim, postaje sve važnije, dijelom i zato što smo mislili kako je riješeno - ženskom emancipacijom i ravnopravnošću, za koje se pokazalo da su laž.
Wim Wenders: Potpuna laž. Mislim da je to još veća laž danas nego u 20. stoljeću. Pogotovo ako gledate neke dijelove u Aziji, ili ako odete na kontinent poput Afrike, vidite koliko je to potpuna laž. Ja puno putujem, u Afriku, Aziju, Južnu Ameriku.., i ponekad pomislim kako je jedino rješenje za ovu planetu da žene na neko vrijeme preuzmu kontrolu, da muškarci odu na odmor i vrate se kad sve bude sređeno.
No, na mnogim mjestima na ovoj planeti udaljeniji smo od toga da žene imaju utjecaj nego ikad prije. Pogotovo u Africi, to je katastrofa, potpuna katastrofa, muškarci su tamo totalna katastrofa. I u mnogim europskim zemljama, mislim kako bi bilo bolje kad bi žene imale odgovarajući utjecaj, ne govorim o stvarnih pola-pola, to je utopija; ali, sada žene nemaju nikakav utjecaj u mnogim našim društvima, iako bi svima bilo bolje da nije tako, ne zato što su žene bolji ljudi, nego zato što imaju druge prioritete.
A možda su žene i bolji ljudi: ponekad mislim da jesu bolji ljudi, no, u svakom slučaju, imaju različite prioritete. Muški prioriteti su uništili ovu planetu, i to temeljito. Mislim da je zaista vrijeme da razmotrimo one prioritete koje žene mogu ponuditi.
– S druge strane, ponekad se čini kako žene mogu biti još veći problem, kad se ponašaju “više muški od muškaraca”, posebno ako su na vlasti.
Wim Wenders: Najgori primjer bila je Margaret Thatcher: bila je gori muškarac nego bilo koji muškarac prije nje. Ako su žene na vlasti, ako imaju neku funkciju, trebale bi i ostati žene. No, vrlo često, osobito u politici, način na koji su žene prisiljene ponašati se smiješan je; gotovo su kao izvan sebe. Vidim sve ove političare, ove dame, vidim Angelu Merkel, drži se nekad pristojno, ali dio nje kao da je izvan sebe: radi u muškom poslu pa to čini uglavnom poput muškarca.
– Na sreću, postoje žene poput Pine Bausch.
Wim Wenders: Da, njezin se rad i sastoji od istraživanja toga što su muškarac i žena jedno drugome: čežnja jednoga za drugim pokretačka je energija svih Pininih predstava. A ona nije bila feministica, bila je sve samo ne feministica: Pina je u svom poslu i u svojim predstavama to vrlo jasno pokazala. Ponekad se može čuti kako njezini komadi više polaze sa ženskog, nego s muškog stajališta, no, i neki od njezinih muških likova su vrlo lijepi, vrlo snažni.
U njezinom ansamblu postoji ravnoteža, i zato je ona mogla toliko reći i saznati o muškarcima i ženama: svi njezini komadi stvarani su na jednom odvojenom teritoriju, ne nalaze se u ovim našim običnim, suvremenim teritorijima, nego su u jednom utopijskom području u kojem su ljudi jednaki. Ona je svoje plesače uzela kao neko utopijsko, živo čovječanstvo i pokušala saznati sve što je mogla.
I stvorila je nevjerojatan katalog odgovora na svakakva pitanja o muškarcima i ženama. Napravila je potpunu antologiju koja prije nije postojala, o ponašanju i emocijama te obrascima i strukturama koji postoje između muškarca i žene danas, koje kazalište nije otvorilo, nisu ih otvorili filmovi, književnost... Neke od njih, možda, ali ne u potpunosti, Pina je napravila potpunu antologiju obrazaca u odnosima muškaraca i žena.
Uručenje Počasnog Srca Sarajeva Wimu Wendersu na otvaranju 27. SFF-a; foto: 27. Sarajevo Film Festival, 2021 (c) Obala Art Centar
– Suvremeni ples, kao i Pinino djelo, vrlo je zahtjevna umjetnička forma za prenošenje na film: je li to (i) stoga što je suvremeni ples intrinzčno mističan, vrlo različit od filma, koji je uglavnom neka vrsta magije?
Wim Wenders: Za mene je, prije svega ostalog, Pinin ples vrlo egzistencijalan, povezan je s našim današnjim postojanjem, potpuno je suvremen i krajnje precizan. Zajedno sa svojim plesačima, ona je stvorila nešto što, da, svakako, ima magičnih trenutaka, a ponekad ima i mističnih trenutaka, osobito u „Le Sacre du printemps“: koje je mističnije od svega ostalog, no to je uvelike povezano sa samom partiturom Stravinskog. U predstavi poput "Café Müller" ona nije mistična, vrlo je egzistencijalna, ponekad okrutna, a ponekad izuzetno lijepa i nježna. I sve te različite stvari su zajedno u Pininom djelu, okrutnost, humor i nježnost, čime ona stvara različitu sliku čovječanstva od svega što je u bilo kojem mediju ikada učinjeno.
Suvremeni ples govori o mnogo različitih pitanja, svaka plesna skupina ima svoj pristup misteriji što je to suvremena stvarnost i kako je ples može nadići. Pina je imala svoj vlastiti, vrlo jedinstven pristup, ona je bila izumitelj novog pristupa, prva je postavila pitanje, koje je sada već antologijsko: „Ne zanima me kako se kreću moji plesači, zanima me što ih pokreće“. To je bilo bitno drugačije pitanje, koje prije Pine nitko nije postavljao, i zato je njezin rad prije svega egzistencijalan i neophodan, i ja sam tako zahvalan što je otvorila ta vrata meni i drugim ljudima, što je otvorila taj teritorij za nas, koji je ponekad mističan teritorij i neki od njezinih komada govore: “Da, ja svakako pripadam području mistike”.
Vesna Pažin
*Wim Wenders je rođen 14. kolovoza: Sretan rođendan!
** Nisam sigurna što/tko je nagnao tog vrlo traženog i slavnog autora da mi da pravi intervju, umjesto uobičajenih par pitanja na traci: moje diskretno inzistiranje, njegova ljubazna festivalska domaćica (Jelena?), ondašnja PR-šefica SFF-a Altijana Marić, ili ...; u svakom slučaju, zahvalna sam.
*** Da bih se (djelomično) opravdala za njegovu desetljetnu odgodu, reći ću tek kako sam netom prije ovog intervjua bila prisiljena napustiti dnevno novinarstvo, sljedeće dvije godine nisam napisala ni riječ, i mislila sam kako više nikada i neću.
**** Za one baš znatiželjne: kolaps hrvatskog (kulturnog) novinarstva imao je puno manje veze s često isticanom digitalizacijom i promjenom tehnoloških paradigmi, a mnogo više s (iznenadnom?) dominacijom nove vrste „urednika“, pa i “novinara”, za koje je taj posao samo sinekura ili korak do nje, tek sredstvo za neki drugi (privatni) cilj.
***** “Paris, Texas” će u ponedjeljak biti prikazan na sarajevskom “Open Airu”,
****** Novoobnovljena verzija "Hotela od milijun dolara" imat će posebnu projekciju u nedjelju u Narodnom pozorištu.
******* “Nebo nad Berlinom” je u srijedu u kinu “Meeting Point”.
*Naslovna fotografija: Peter Lindbergh
