• Search form

O knjizi Živka Brkovića “Epistolarni portret Save Šumanovića”

/ Vladana Spaic Kosic

Utisak o knjizi Živka Brkovića “Epistolarni portret Save Šumanovića” koju smo u toku trajanja izložbe njegovih skica „Radovi na papiru“, otvorene uoči Noći muzeja, 16.05.2009. u galeriji HAOS, dobavili po zahtevu brojnih posetilaca koji je se sećaju još iz 1998. godine kada je izdata...Tako smo saznali i o drugoj strani njegove ličnosti.

Sva potrošena lica u pismima ubogog slikara

O knjizi Živka Brkovića “Epistolarni portret Save Šumanovića”

Utisak o knjizi Živka Brkovića “Epistolarni portret Save Šumanovića” koju smo u toku trajanja izložbe njegovih skica „Radovi na papiru“, otvorene uoči Noći muzeja, 16.05.2009. u galeriji HAOS, dobavili po zahtevu brojnih posetilaca koji je se sećaju još iz 1998. godine kada je izdata...Tako smo saznali i o drugoj strani njegove ličnosti.

Sva potrošena lica u pismima ubogog slikara

Zamislimo sada pozornicu koja simulira prostor jedne radne, slikarske sobe. U jednom ćošku, čovek koji nervozno ispisuje belinu hartije. Dok piše, usplahireno se vrpolji na stolici koja na momente krcka, škripi. Oko stola, grumenje zgužvane hartije. Rešio je da udovolji svojoj slobodi, te ispisuje svekolike sentence koje su protiv društvenih normi, zdravog razuma, dajući sebi mogućnost oduška, misaone refleksije, mogućnost nesputanog unutarnjeg dijaloga sa sobom samim. Na glas progovara misli koje i definitivno zapisuje, te tako saznajemo da su upućene osobi koju i mrzi i voli, i kudi i poštuje. Na momente ludak, a onda sasvim trezven, ovaj čovek, nama dobro znan, ogradjen emotivnim zidom prepunim pukotina, vuče svoje poslednje poteze. U potrazi za svojim dostojanstvom, on obilazi kutke sopstvene problematične egzistencije. Traži pomoć u borbi protiv svog unutrašnjeg neprijatelja. Pakao u njegovoj duši razbuktava mu razum, a on, sasvim svestan, kao pred kakvim sudom, svedoči sam protiv sebe, protiv svih kontroverzi i protivrečnosti njegovog bića, njegovog života. Najednom, ustaje i odlazi, zastaje tek toliko da uzme svoje zamišljeno lice i mirotvornu grimasu te i skrajne ono usplahireno, uplašeno koje do tada nosio. Niko ne sme da zna, niko ne treba da vidi taj nemir u treptaju oka. Sve dok, sve dok sam ne prizna, kada više ne bude mogao da krije. Sve dok to ne postane uzrok mirovanja, nerada, stega kada treba putovati, sastajati se, planirati, onda će priznati kako mu je u duši, iako će mnogi shvatiti i pre toga. Zaključava onog besnog iskeženog čoveka, koji mu uvek sedi za vratom, koji mu šapuće razdražljive reči, sugeriše grešne i nemoralne misli, zbog koga ludi. Njega odgurava negde u tamnicu svojih strahova, sve dok se ponovo ne pojavi. Poslagane maske svih njegovih mena ostaju u sobi kao odraz njegove čamotinje, turobne svakidašnjice. Pisma su jedini pokušaj njegove socijalizacije sa onovremenim intelektualcima, ljudima sa kojima je jedino mogao pričati o umetnosti, ali i o bolesti koja mu je postajala opsesija. Ovi čitaoci njegovih strahova, proročanstava, intimnih beseda satkanih od najtananijih misli, vremenom su postali nemi svedoci njegovih sve češće potpuno suludih beseda.

Jedini gledalac ovog teatra apsurda je čitalac, sasvim tih i neprimetan, dok u knjizi Živka Brkovića otkriva život nesrećnog slikara Save Šumanovića. Knjiga „Epistolarni portret Save Šumanovića“ donosi nam mnoštvo predano pisanih beležaka, najtananijih misli, osvrta, eseja, još važnije, pisama koja nam sugerišu jednu posve drugačiju priču o ličnosti i minulom životu raspolućenog slikara. Posle uvodne biografske beleške, segmentisane kroz najvažnije godine, odnosno periode školovanja, te datume njegovih izložbi i kretanja od Pariza do Šida, u nizu dolazećih epistola saznaje se o toj gorkoj klici koja mu je trovala um, zamućivala razum, remetila slikarski posao. Posle pisama, da kažemo grupisanih po primaocu, odnosno, pisama njegovim roditeljima, koje je izveštavao o svemu šta mu se događa i naravno o onome šta mu treba, ludilo se raspiruje u obraćanju Rastku Petroviću, doktoru Arnovljeviću i još po kojem onovremenom intelektualcu kome je pisao. Kako bi suzbio taj talas besa koji bi ga iznova zapljuskivao, on je slikao još više, još bolje, još svetlije i razdraganije prizore, inatio se sam sa sobom dok je zadavao sve teže i teže zadatke koje je moralo ispuniti to jadno biće napuknutih živaca koje je gubilo veru u ono što je celog života mislio da zna najbolje da radi. Dok je mislio da ne ume, sebe je još više iskušavao, do iznemoglosti, do krajnjih granica, da svet vidi i odobri njegove vizije. Ipak, njegove oči nisu tako videle sve ono što je u svoje slike utkao. Penile su u ludilu, bojazni od uhođenja kakve imaginarne ličnosti od koje se skrivao u tami svoje svakodnevice. Njegova želja da stvori veselje za tuđe srce bila utoljena u prikazima predela koje je u sjaju boje i svetlosti donosio na platno. Tada bi na kratko zaboravio na tugu koju nosi sa sobom kao zlu kob zbog borbe dobra i zla koja mu je kidala um, zbog onog iskeženog lica koje je zurilo u njega. Patio je zbog takvog života, zbog prokletstva koje vlada njegovom dušom i truje ga sve do krajnjih granica lucidnosti. Svugde, u svakom pismu stoji gola istina, beleška o boli koja mu proždire energetsku i kreativnu srž, tera ga u samoću, goni ga na drugu stranu razuma.

Obraćao se Rastku Petroviću, osobi koja je bila tačka njegovog uspona i sunovrata, ličnosti koja je možda transponovana u liku Mike Petrovića, progonitelja, koji mu neda mira, koga će tužiti, ubiti. Da li su to srdžba i bes koji progovaraju iz njegovog bića? Da li je to pogrešna zamisao o velikom prijateljstvu dvoje intelektualaca nakon pohvalnog izveštaja pod nazivom „Estetika suviše stvarnog“, posle izložbe u kojoj je predstavljena slikareva nova vizura, Lotovska vizura, a koju onovremeni Zagreb, i mnogi drugi teoretičari nisu razumeli, a baš on jeste? Da li je on u nizu pisama bez odgovora tražio izlaz iz kovitlaca njegove seksualne dezorijentisanosti? Bilo kako bilo, nije pronađeno ni jedno pismo koje bi sadržalo bilo kakav odgovor, ikakvo razumevanje njegovih turobnih misli od strane čoveka koji mu je jedno vreme bio kafanski prijatelj, pariski saputnik u otkrivanju novih senzacija. Sledeća skupina pisama je adresirana na doktora Arnovljevića, koji je uvek uzvraćao savetima, na svaku sumnju koju je imao, svaku bol koju bi uz mnogo eksplikacije locirao i skicom objasnio. Sava mu je bio poseban pacijent koji je u nedostatku novaca zahvaljivao slikama. Isto tako i opsesivno opterećen raznim bolestima, on traži odgovor posle detaljno objašnjene sopstvene dijagnoze, ali i njegove vizure o izlečenju. Znao je katkada uvezati kakve lucidne tvrdnje u sve ono što bi svom lekaru napisao. To su bila proročanstva koja su dopirala na kontu teksta iz „groba Tutankamonova“, gde od njega traže da bude prema Nemcima pristojan i otvoren, kako nebi nastradao od njih, kako se treba zauzeti da Austrija ostane slobodna rekavši mu da Francuska ne može postojati ako se Austrija pripoji Nemačkoj...Ispisane misli razlistavaju kompleksnost njegove zamršene ličnosti, proročanstva na žalost ostaju kao gola istina njegove smrti, kao sasvim naslućeni kraj. Tako otkrivamo i onu njegovu devijantnu stranu kroz bogatu epistolarnu delatnost, koja je donela i sasvim naslućene celine njegove lične priče, na primer godinu njegove smrti . Misleći da će ostati na periferiji kulturnih tokova, on vapi za prijateljskom rukom koju bi mu neko prihvatio, podrškom ili savetom koji bi mu udelio, pohvalom koja je kasno dolazila i nikada nije bila dovoljna, istinska, za njega dovoljno stvarna.

Mizanscena donosi štafelaj sa slikom „Beračica“ na kojoj je tada radio. To je tema kojoj se često vraćao, ciklus, jer trebao je to biti ciklus, trebao je biti, ali ....Na jednom, žurno napušta sobu, zatim se ponovo vraća, sada da se okupa i obuče, te zauvek ostavi započeti sled crteža, svoj prostor, svoj svet, njegov voljeni Šid u kome je na posletku našao svoj manir, raspisao svoj slikarski rukopis. Pred vratima ga čekaju, kako bi ga odveli i pronašli razlog zbog kojeg bi ga kaznili. Zavesa se spušta, i to je kraj jedne predstave, znak da se jedan život ugasio.
Vladana Spaić, istoričar umetnosti i saradnica galerije HAOS

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav