Dve decenije istrajavanja Motovuna
Danas to zvuči gotovo nestvarno, ali (ne tako) davne 2000. godine, za trajanja drugog Motovun film festivala, posjetitelje tada još uvijek prilično oronulog i usnulog istarskog gradića, tik pred (desnim) Gradskim vratima dočekivao je pokretni štand s vegetarijanskom i veganskom hranom "za usput". Dok su se u Zagrebu i na ostatku Balkana po trgovinama mogli naći tek po jedna vrsta graham i raženog peciva, dok su "bio", "organic" i "fair trade" trgovine bile stotinama kilometara daleko, a u restoranima miješano povrće označavalo maksimum ustupka, pri vrhu jednog očaravajućeg brda, u stalnom boravištu tek nekoliko desetaka (starijih) stanovnika povoljno su se nudile prave male nemesne delicije - sendviči, pite i kolačići, kao stvoreni za okrepu nakon uspona od tristo metara nižeg podnožja i doline rijeke Mirne.
Bilo je to istinsko čudo, toliko neočekivano i nevjerojatno da je zauvijek ostalo u sjećanju čak i onima kojima (vlastita) ishrana nije smisao postojanja i koji inače prednost daju bestežinskom stanju i ushitu što uslijedi netom nakon istih tih Gradskih vrata, kad se s početka visokih (dvostrukih!) zidina, ne baš naglo, ali ipak osupnjujuće, razotkriju neviđeno usisavajuće nebo, bliski jastučasti oblaci, valovita dolina, bogate šume, harmonično raštrkani vinogradi, naselja i polja... Ne može se to nazvati ni "pogled", ni "prizor", jer, ne radi se ni o konfiguraciji tla, visini i zračnim strujama, ni o horizontu i zakrivljenosti nebeskog svoda... nego o svemu tomu skupa i još nečemu jedva opisivom - snažnoj i blagoj prisutnosti, tišini i ljepoti koja govori i velikodnušno se obraća svima...
No, osnivačima prvog hrvatskog novomilenijskog filmskog festivala to nije bilo dovoljno, nego su baš na istom tom mjestu, po ulazu u srce srednjovjekovnog grada, u čast lokalnog izumitelja, na višemetarske uske grede postavili tri velika, parmetarska propelera - zeleni, bijeli i crveni, kao gotovo genijalnu ludističku umjetničku intervenciju što nestvarni nebo-krajolik istovremeno uzemljuje i prenosi u još fantastičnije predjele - one filmske, zbog kojih sve to i jeste bilo tu, i zbog kojih kao da je i sam Motovun nekad davno bio izgrađen i preživio posvuda očitu, pustu i nesklonu mu povijest...
U godinama koje su uslijedile, "Brdo filmova", kako je ubrzo kršteno, postajalo je, najprije početkom kolovoza, a potom potkraj srpnja, mjesto okupljanja svih onih kojima nedostatak smještajno-prijevoznog komfora, ali i nedalekog mora, nije značio ništa u odnosu na "velike male" filmove koje su mogli vidjeti, ljude koje su mogli sresti, (pijane) noći koje su mogli provesti u bosnogom plesu do zore... Bilo je tu i filmskih majstora, domaćih, regionalnih i međunarodnih, i umjetnika svih vrsta, pa i političara koji su tad izgledali drugačiji od uobičajenog ispodprosječnog prosjeka, a o svemu je s lica mjesta izvještavala i komentirala sva sila novinara i kritičara...
Bilo je tu i (okolnih) mještana, putnika (ne)namjernika, izletnika s kupanja, hipika, pankera i šminkera, studenata i mladih, običnih i čudaka svih vrsta...; svi oni zajedno, zbijeni u uske i strme kamene uličice, doslovno su preplavljivali grad, navirali pred večer iz šatora i kuća, dugo tražili parkirno mjesto i kaskali uz brdo, do posljednjeg dodatnog mjesta punili glavni, filmski trg te najljepše kino na svijetu Barbacan, a onda degustirali teran i/li albu, žustro razgovarali na terasi kestenova, pjevali i plesali cijelu noć po čitavom mjestu...; i sve je bilo jedva izdrživo živo i intenzivno, no nikada, baš nikada, nije se dogodio niti jedan ozbiljan incident, niti jedno naguravanje, tuča ili gruba riječ.
Svoje prve dugometražne filmove tamo su prikazivali Cristian Mungiu, Cristi Puiu, Goran Rušinović, Ivona Juka, Jan Cvitkovič, Srdan Golubović, Goran Dukić, Biljana Čakić-Veselič, Dalibor Matanić, Alen Drljević..., za polustoljetna stvaralaštva nagrađivani su Vatroslav Mimica, Zvonimir Berković, Semka Sokolović-Bertok, Mirko Kovač, Lordan Zafranović, Veljko Bulajić..., a za neuklopljivost honorirani Ken Russel, Mohsen Makhmalbaf, Jerzy Skolimowski, Andrej Zvjagincev... U posve neformalnoj atmosferi, za istim stolom sjedili su Miljenko Jergović, Jurica Pavičić i Boris Dežulović, Milena Dravić bila je predsjednica žirija i kraljica Motovuna, Sergej Trifunović usred bijela dana svirao je gitaru i pjevao na terasi pod kestenima, a na službenim koncertima izredali su se gotovo svi važniji balkanski rock-bandovi i pjevači, romski sastavi, kao i neki nevjerojatno dobri nepoznati europski muzičari...
Zvjezdano nebo, motovunske zidine i horizonti te zatvoreno staro kino bili su neponovljiva dodatna scenografija filmovima Yeşim Ustaoğlu, Alekseja Balabanova, Akija Kaurismakija, Andree Arnold, Takeshija Kitanoa, Larsa von Triera, Ye Loua, Lava Diaza, Tonyja Gatlifa, Rubena Östlunda, Rodriga Pláa, Kena Loacha, Ulricha Seidla...
Danas zvuči još nevjerojatnije nego i oni vege-kolačići s početka teksta, ali na MFF-u je, među ostalim, prikazan rijetko bogat izbor klasika stogodišnjeg ruskog filma, pa se tako i "Ivanovo djetinstvo" Andreja Tarkovskog gledalo bez daha, po tko zna koji put, u prepunom velikom plastičnom balonu, u vrijeme sijeste i na saharskim temperaturama, uz zujanje projektora iz nekog drugog vremena, koji uopće nisu smetali, naprotiv.
Kino Bauer uvijek je, a pogotovu ujutro, nakon burne noći, imalo neki utješan, starinski toplo-hladni šarm bakine kuće, kao stvoren za, primjerice, antologijsku debitantsku "Trilogiju" Terenca Daviesa, koji se, kao i montipajtonovac Terry Jones i mnogi drugi, i sam uprizorio na Brdu, a kino Trg davalo je na emotivnoj snazi i uvjerljivosti i filmovima poput "Billyja Elliota" Stephena Daldryja, "Nakon vjenčanja" Susanne Bier, "Jednom" Johna Carneya... Remek-djelo "Tiho svjetlo" Carlosa Reygadasa sigurno nije imalo bolje uprizorište od Motovun film festivala, čije je ipak najnezaboravnije filmsko mjesto za sladokusce bio u međuvremenu ukinuti Barbacan, improviziran na zapadnom usjeku polovice brda, s tri strane otvoren noćnom nebu...
Spavalo se, ako se spavalo, u obližnjim Istarskim Toplicama, u Trgu nedalekom arheohostelu jedne od kuma festivala, na žalost, već par godina pokojne, no nezaboravljene bake Ljubice Hanđal, u privatnom smještaju..., ali, ništa, baš ništa se nije moglo usporediti s, nekad bolje a nekad lošije organiziranim, motovunskim kampom...
I sve je bilo toliko dobro da su se uskoro slični filmski festivali, gotovo kao neka epidemija proširili po čitavoj Hrvatskoj i šire, s više ili manje uspjeha urbanizirajući i primjenjujući motovunski recept...
A onda se, nakon desetak godina, nešto zaljuljalo; no, nije to legendarni Veli Jože iz istoimene priče Vladimira Nazora još jednom zadrmao gradski toranj, nego je, ispostavilo se kasnije, puno šira i temeljitija seizmika zahvatila i Motovun i njegov kultni filmski festival: kao i uvijek , govorilo se o novcu i "smanjenju sredstava", a, kao i uvijek, novac je bio samo simptom, nuspojava nekih drugih sila, trendova i odnosa.
Rajko Grlić je bez puno obrazlaganja prestao biti umjetnički direktor festivala i otišao je u počasnu mirovinu, a kormilo je preuzeo Igor Mirković.
Festival je još neko vrijeme nalikovao na početke, bilo je i godina s iznimnim berbama, ali, kako mu se približavalo punoljetstvo, gužve i šušura bilo je sve manje, pa i uzbuđenja oko filmova i koncerata, da bi se u jednom trenutku činilo kakao je čak i vrijeme, ta famozna motovunska mikroklima, odlučilo precizno tempiranim pljuskovima, munjama i gromovima zaustaviti festival.
Otvaranje 20. MFF-a
Ove godine, pak, na službeno dvadeseti, a zapravo devetnaesti rođendan MFF-a (13. je izostavljen), kiše jedva da je i bilo, od munja i gromova ni traga, no sve skupa bilo je nekako - low and slow (baš tako, u tom neprevedivom i zapravo malo kazivom, pomalo blaziranom "međunarodnom" fonu).
I nije to nešto nužno loše: za festival kojemu je prirodno stanje (bilo) igra, slavlje i veselje, možda je i logično da okrugli jubilej obilježi na suprotan način, u gotovo komornoj, laganoj i ozbiljnoj atmosferi, koju nisu uspjeli doista razdrmati ni improvizacija islandskog bubnjanja i navijanja te riječki Let 3 na otvaranju, ni slovenački Laibach na kraju.
Dva potonja benda zapravo su bili prilično simptomatičan pokazatelj jednog na MFF-u sve prisutnijeg trenda koji se ne tiče samo glazbe, nego i filmova, a koji određuju (kvazi?)spektakularnost, (pseudo?) mačo agresivnost i prezirni (anti?)ekskluzivizam, što možda i odgovaraju dominantama vremena u kojemu živimo, te u svom (parodičnom i/li zrcalnom) efektu valjda imaju smisla negdje drugdje, ali nekako nisu baš primjereni Motovunu, tom začudnom brdu, njegovoj pitomoj dolini i multikulturalnoj okolini, kao ni najpotrebniji festivalu profiliranom i proslavljenom po, nerijetko satiričnom i parodičnom no uvijek nenasilnom, poetskom i fantazijskom, redovito provokativnom i šokantnom no u osnovi pomiriteljskom i obnoviteljskom duhu.
Neki ovogodišnji filmovi tako bi puno više odgovarali, recimo, masovnom Dubrovniku, ili populističkoj Puli, a bilo ih je kojima bi najbolje bilo i negdje između - možda na Zrću (bez potcjenjivanja), kao što i već nekoliko godina na festivalu sve prisutniji izravni i bespoštedni (filmsko-medijski) aktivizam, potaknut silom prilika ili ne, sigurno ima više smisla u Zagrebu, Washingtonu, Moskvi i/li Bruxellesu, nego u gradiću bez ijedne lokalne, a kamo li neke moćne državne institucije, te i nema baš puno efekta na festivalu čiji je najvažnije i najefikasnije oružje do sada bilo (danas sve rjeđe, ali i subverzivnije i angažiranije) inzistiranje na umjetnosti, otvorenosti, srdačnosti i dobronamjernosti.
No, na sreću, bilo je i na ovogodišnjem, 20. Motovun film festivalu dovoljno (filmske) poezije da se povjeruje kako se davno započeta priča ne samo nastavlja, nego ju čekaju i neki novi, obećavajući i nepredvidivi zamasi: prikazivanje sjajnog "Kratkog izleta" Igora Bezinovića, dugometražnog igranog prvijenca čija je Velika zlatna Arena u Puli iznenadila mnoge, bilo je tako jedan pravi, autohtoni motovunski događaj, ne samo zbog činjenice da je film, nastao po istoimenom poznatom romanu Antuna Šoljana, dijelom i snimljen na festivalu i u okolnim istarskim mjestima, nego i zbog atmosfere koja je u njemu i oko njega vlada(la). Prikazan na prestižnom festivalu u Rotterdamu, nagrađen i na Paliću i Tarkovski film festivalu, "Kratki izlet" je još jedan niskobudžetni, "kao usput" snimljeni hrvatski film koji održava vatru i dokazuje kako svaku kinematografiju čine prvenstveno talentirani, hrabri i dosljedni autori koji znaju okupiti pravu ekipu - ovaj put koscenarista i glumca Antu Zlatka Stolicu, glumce i naturščike Mladena Vujčića, Ivu Ivšić, Martinu Burulic, Marka Aksentijevića, Željka Beljana i Josipa Viskovića, oblikovatelja zvuka Martina Semenčića, snimatelja Danka Vučinovića...
Na posve drugačiji način, no jednako "motovunski" bio je i film francuskih veteranki Claire Denis i Juliette Binoche "Lijepo sunce unutrašnje" (Un beau soleil intérieur), nadahnut "Fragmentima ljubavnog diskursa" Rolanda Barthesa. Na hrvatski skoro cinično preveden kao "Umjereno oblačno sa sunčanim razdobljima", jedan je to od gotovo polovice filmova u ovogodišnjem programu MFF-a koji su režirale žene, no možda jedini do kraja ženski (koscenaristica Christine Angot, snimateljica Agnès Godard): nepredvidiv i neprepričljiv, ne više tako strogo denisovski upeglan, ali visoko estetiziran, pun emocija, šarmantan, pametan i seksi...
Glavni festivalski žiri, koji su činili Hrvoje Hribar, Oliver Frljić, Maša Aljehina, Rumena Bužarovska i Anna María Karlsdóttir, Propelerom Motovuna nagradio je pak "Vestern" Austrijanke Valeske Grisebach, minuciozno vođenu studiju istočno-zapadnog (europskog) pitanja, koja se (tipično istočno ženski?) bavi isključivo analizom muških protagonsita i njihovih odnosa moći, no čini to sasvim samosvojno i s puno ljubavi.
Prvi put, ove je godine i nagradu Maverick dobila jedna žena - ugledna poljska redateljica Agnieszka Holland, kojoj su bila prikazana i dva filma, najnoviji "Trag", režiran zajedno s kćeri Kasjom Adamik i "Provincijski glumci" iz 1978. godine, dok je laureat nagrade za polustoljetno stvaralaštvo bio redatelj Bogdan Žižić, autor koji je dokumentarcima "Udar na sjećanje" i "Jasenovački memento", kao i nadahnjujućim osvrtom na vlastito stvaralaštvo u razgovoru s Nenadom Puhovskim, još jednom pokazao kako se u duhu istinoljubivosti i stvaralaštva može i (is)trajati.
Uz filmove i ugledne autore, o samoiscjeljujućoj obnovljivosti Motovuna (i njegova festivala) svjedočio je ove godine i ponovno dotjerani i prošireni, gušće naseljeni kamp te njegovi ne baš isključivo mladi stanovnici, a na neke nove dolaske pozivaju i neumorne i raspoložene trgovkinje nadaleko najopskrbljenijeg malog dućana "Ošo", strpljivi i susretljivi recepcioneri i konobari Hotela Kaštel, primamljiva i pristupačna juha od povrća i čokoladna torta (s tartufima ili bez) u svemu ukusne konobe "Pod Voltom", marljivi i pažljivi zaposlenici i/li volonteri festivalskog press-ureda i kina Bauer...
Za one koji više vjeruju slikama nego riječima/sjećanjima, tu su uvijek fotografije dugogodišnje festivalske fotografkinje Nine Đurđević, umjetnice-fotoreporterke koja je, barem jednako kao i nerijetko isticani autori festivalskih vizualnih identiteta, odredila (medijsku) percepciju MFF-a, ali i mnogih drugih hrvatskih filmskih festivala.
Njezine prepoznatljive, iznimno dinamične, motivski bogate i taman koliko treba pomaknute festivalske fotografije, postale su visoki standard koji mnogi uzimaju zdravo za gotovo, a mlađi kolege nastoje slijediti gotovo automatski, no koji, zajedno s njezinim posve drugačijim ciklusima - "Objekt(iv)na", "Poslov(ič)na", "Crno bijeli portreti", "Priroda i društvo", "Pejsaži"... - čini fascinantan opus što već dulje vrijeme zaslužuje veliku i ozbiljnu izložbu, ako ništa drugo, a ono barem već na sljedećem Motovunu, onom i doista jubilarnom.
Vesna Pažin
*Foto: Motovun film festival / Nina Đurđević
