• Search form

28.12.2020 | 01:06

Kultura i korona: Ana Maria Rossi - Povratak publike će biti borba

Kultura i korona: Ana Maria Rossi - Povratak publike će biti borba

Filmska rediteljka Ana Maria Rossi, autorka zapaženog filma "Ajvar", govori u intervjuu za portal SEEcult.org o otežanim uslovima rada za vreme pandemije korona virusa u oblasti filmske umetnosti, koja upravo zahteva direktne kontakte. Smatra i da je pandemija iznedrila neke surogate umetnosti koji ne komuniciraju sa publikom, te da će jedan od najvećih izazova biti njen povratak. Kritički se osvrćući na kulturnu politiku na početku pandemije, Ana Maria Rossi ocenila je da bi neophodan korak novog saziva Ministarstva kulture trebalo da bude povećanje budžeta za kulturu na više od jedan odsto, kao i bolja preraspodela sredstava, koja ne bi trebalo da zavisi od politike vladajuće stranke, već bi trebalo da stimuliše veći broj umetnika raznih profila.

- Na koji način je pandemija korona virusa promenila Vaš način rada?

Ana Maria Rossi: Pandemija nam je svima promenila živote, nisam ni ja izuzetak. Imala sam sreće da mi je, kada je sve počelo, film već tri meseca bio u distribuciji u bioskopima u Srbiji, obišao tridesetak festivala, završio distribuciju u inostranstvu, pa se nisam mnogo nervirala kada su bioskopi zatvoreni i sve stalo u jednom danu. Čak je bio i jedan od filmova koji su 1. septembra, kada su se bioskopi ponovo otvorili, pozvali gledaoce da se vrate. I zbog toga sam zahvala na tajmingu. Ali sam videla kakva je muka kada ti je film tek prikazan premijerno, pušten u bioskop, i onda nastupila ova pošast. Mislim da ćemo, i kada se sve ovo završi, morati ponovo da se borimo za povratak gledalaca u bioskope, a to se taman bilo popravilo poslednjih godina.

Uspela sam čak da provedem avgust snimajući, da u septembru i oktobru putujem, da odem na još dva festivala sa “Ajvarom”, da budem u žiriju jednog od retkih domaćih festivala koji je ove godine održan - Festivalu filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji. U međuvremenu, sedim kod kuće kao većina ljudi, gledam serije i fllmove, pišem i čitam, pokušavam da iskoristim vreme za kojim sam uvek kukala da curi i da mi za nešto fali. Evo, sad dosta toga nemamo, ali slobodnog vremena imam napretek.

- Koje probleme filmske scene vidite kao ključne pre pandemije i kako je ona na njih uticala u Srbiji? Ako kažemo da je pandemija pojačala društvene simptome koji su već postojali, koje je procese u sferi umetnosti i kulture dovela u prvi plan?

Ana Maria Rossi: Na samom početku pandemije u prvom planu se našao problem statusa slobodnih umetnika. To je privremeno rešeno odvajanjem izvesne svote novca da im se pomogne da prežive, ali to nije pravo, niti trajnije rešenje. Mislim da ova oblast mora zakonom da se reši, što pre.

- Šta je unazađeno tokom pandemije u oblasti u kojoj radite?

Ana Maria Rossi: Režija nije posao koji se radi od kuće. Ili bar, najvećim delom, ne radi se izolovano od ljudi. Proces rada je takav da si upućen na veliki broj saradnika, da su svi oni, a posebno glumci, u najdirektnijem kontaktu i nije lako zaštiti se, i pored najvećih mera predostrožnosti. Otud i činjenica da se veliki broj mojih kolega proteklih meseci zarazio.

- Da li postoje pojave koje tokom pandemije prepoznajete kao pozitivne? Da li su se pojavile neke nove umetničke forme ili prakse podstaknute pandemijom?

Ana Maria Rossi: Ne znam šta bih vam odgovorila na ovo… Nije mi prijatno da u jednoj od najgorih situacija ikada, a u kojoj smo se svi našli, tražim ono “zašto je to dobro”. Ako je nešto dobro, onda je to vreme koje smo dobili da ga, uz malo mozga, pametno potrošimo, dobili smo mogućnost da sagledamo iz nekog drugog ugla šta su nam životni prioriteti, i da se potrudimo da sve to ne zaboravimo kad jednog dana ovo ludilo postane sezonski virus.

Što se inovacija u umetnosti tiče, samo normalan život može da omogući brojne oblike umetničkih formi. Život u pandemiji rodio je neke surogate umetnosti koji nemaju osnovnu svrhu, ne komuniciraju sa publikom. U poslu kojim se ja bavim to nije baš jednostavno. Nema igranog filma, ni serije bez ljudi. Ni bez autora, ni bez publike.

- Koliko se menja percepcija umetnosti kada se ona posmatra uživo - u pozorištu ili bioskopu, ili onlajn, na internetu - na monitoru?

Ana Maria Rossi: Menja se, naravno. Ja sam od početka pandemije uspela da odgledam dve pozorišne predstave na Jutjubu i to je, zaista, jedno sasvim novo iskustvo. Neprijatno. I nemam želju da ga ponovim.
Što se filmova i serija tiče, to je lakše. Iako bioskop nedostaje, i sa tim doživljajem filma se ništa ne da uporediti, ipak uspevamo da gledamo kod kuće, kao što smo to činili i pre pandemije, u mom slučaju kud i kamo više.

- Izvesno vreme tokom pandemije pozorišta i bioskopi su radili relativno normalno. Koliko ste posećivali predstave i projekcije i da li te posete (ako ih je bilo) dobijaju nove nivoe značenja u odnosu na period pre pandemije?

Ana Maria Rossi: Bila sam nedavno na predstavi u Beogradskom dramskom pozorištu, premijerno prikazanoj, odličnoj, da gledam jednog od svojih najbližih prijatelja u glavnoj ulozi. Nije mi smetala ni maska, ni sala sa smanjenim brojem ljudi, smetalo mi je što nisam mogla posle predstave kao čovek da ih izgrlim i izljubim u bifeu, da se radujem sa njima na odličnom umetničkom delu koje su proizveli, da to proslavimo na način na koji se to inače radi. To mi je bilo najtužnije. Mogu da zamislim samo kako li je bilo njima koji su to radili.

- Kakvu ulogu u posredovanju umetničkih sadržaja za vreme pandemije (još uvek) imaju umetnici; institucije; vaninstitucionalne organizacije, mediji?

Ana Maria Rossi: U Srbiji celokupna kultura uglavnom počiva na državnim institucijama, budući su privatne ustanove kulture još uvek u minornom odnosu spram državnih. Suština te uloge državnih institucija uglavnom se svodi na raspodelu novca iz budžeta, po pravilu u skladu sa politikom vladajuće stranke. Boljom preraspodelom novca mogao bi se stimulisati veći broj umetnika raznih profila.

- Kako ocenjujete rad Ministarstva kulture i informisanja u prethodnom periodu i koje biste korake predložili novoj ministarki kulture i informisanja za vreme pandemije i u periodu po njenom završetku u pogledu kulturne politike, posebno u odnosu na oblast Vašeg delovanja?

Ana Maria Rossi: Loša kulturna politika prethodnog Ministarstva kulture najviše se pokazala u vreme početka pandemije. Videli smo nesposobnost i neznanje zaposlenih u ovoj instituciji, pokazali su se nerešeni problemi i sve manjkavosti kulturne politike koja je sprovođena tokom poslednjih godina. Nije problem predlagati šta treba da se uradi, problem je u tome šta se realno može uraditi. Za početak, mislim da je neophodno da se za potrebe kulture ubuduće izdvaja više od  jedan odsto ukupnog budžeta, a ne 0,7 - kako je to sada slučaj. I da se izvrši bolja preraspodela postojećih sredstava.

- Kako vidite budućnost scene i svoje profesije nakon pandemije?

Ana Maria Rossi: Ne usuđujem se da predviđam bilo šta. Mogu samo da se nadam da će ljudi posle svega ovoga imati veću potrebu za umetnošću uopšte. Iz te potrebe, uglavnom, sve nastaje. I kod nas koji se time bavimo, i iz potrebe ljudi da to gledaju.

- Koja su, prema Vašem mišljenju, 3 najznačajnija događaja u 2020. godini u oblasti kulture u Srbiji (bilo pozitivna, bilo negativna), i zašto?

Ana Maria Rossi: Nema sumnje da je događaj prošle godine bila izložba Marine Abramović, bez obzira koliko je bilo polemika oko nje. Događaj je i snimanje velikog broja televizijiskih serija u čemu je Srbija bila bez premca u Evropi. Smrt slikara Vladimira Veličkovića je ogroman gubitak za srpsku kulturu.

*Naslovna fotografija: Dalibor Danilović

(SEEcult.org)

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav