Sandra Zlotrg, gošća Mobilne književne radionice u Blizikućama, profesorica je bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti. Lektorica, predavačica BHS jezika kao drugog/stranog, izvršna direktorica Udruženja za jezik i kulturu Lingvisti. Zagovaračica rodno osjetljivog jezika.
Kad govore ili pišu o plaču, svi spominju samo oči, nitko nos. Pustiti suze da izviru, klize i kaplju koliko im se god i kamo hoće, to je dobro. Bude čak i ugodno osjećati ih kako se hlade putujući prema vječnom ponoru ispod obraza; možeš ih i brojati: koliko ih se odvažilo na taj zadnji skok, a koliko ih je odustalo i osušilo se od straha nad bezdanom...
"Vidiš da glumi", rekao bi Tata svaki put kad bi zajedno gledali televiziju, a neka glumica plakala na ekranu. "Da stvarno plače, curio bi joj i nos, ne ovako, samo oči".
Sunce je bilo nisko, probijalo se između betonskih kostura dva nebodera zauvijek prekinuta u izgradnji i tjeralo je da skrene pogled. Škiljila je kroz trepavice, ali nije pomagalo, snažni bljesak sunčevih zraka tjerao joj je suze. Da ne zaplače podigla je prozorsko staklo. Zatamnjeno staklo podiglo se uz tiho zujanje i sad joj se pred očima, ispred scene ljudi na pijesku, pojavio vlastiti odraz. Brada joj se tresla, oči su joj bile crvene i razrogačene, bila je samo nekoliko trenutaka odvojena od histerije. Da zaustavi suze počela je duboko disati.
6 minuta jednog filma.
Bez dijaloga, sve je snimljeno u jednom kadru.
Glumica slikana iz profila, u krupnom planu.
Posmatra neodređeno kroz prozor kola.
Vidi se da je uznemirena, počinje plakati.
Kišne kapi na staklu.
Čuju se glasovi ljudi koji prolaze ulicom, i poneki udaljen povik.
Čuje se pomalo hipnotična jevrejska pjesma...
Pisci piju.
To je kliše. I to je istina.
Književna kolonija kao mjesto okupljanja i suživljenja ljudi istih interesa (ovdje književnih) prije svega je prilika za izmještanje iz uobičajenog (poznatog, istraženog) prostora i odlazak na novo mjesto. A novo mjesto – već i stoga jer je novo – je po definiciji avantura otkrivanja nečeg neviđenog i nepoznatog. Tako sam već u startu upao u mali i slatki paradoks: iz Zadra sam stigao u novo i nepoznato mjesto, državu u kojoj nikad nisam bio, među ljude koje nisam poznavao, u jezik koji sam vrlo rijetko čuo – samo da bih otkrio da je sve to novo u stvari vrlo vrlo domaće.
Pisci iz regiona ponovo će se okupiti u Crnoj Gori na Mobilnoj rezidenciji koju organizuju ZMUC iz Beograda, Za Druga iz Petrovca i Zeta centar iz Tirane, a ovoga puta boraviće od 1. do 14. oktobra u selu Blizikuće iznad Svetog Stefana.
Stari temelj kuće bio je od kamena u koji je, pored konobe, nekada uklesan jedva vidljiv krst, a sa prozora svake od soba, na nadograđena dva sprata, osa blago pomeranih u odnosu na osnovu, mogla se videti ravna linija mora i neba.
Ova kuća je, kao retko koja u kraju, još uvek imala svog magarca. Zajedno sa ljudima svakog dana je sa kamene terase gledao u more i s vremena na vreme mrdnuo bi ušima ili repom da otera muve.
Jednog jutra, gazda kuće spremio je doručak. Rekao je da su kobasice od magarećeg mesa poseban specijalitet.
Goran Denić
24. avgust-12. septembar: Svakom sa osećajem za samoodržanjem trebalo bi – zapravo, moralo bi – da bude više nego jasno da je Crkva, između ostalog, ključna institucija i vrsta garanta kontinuiteta ne samo u eshatološkom, mističnom, metafizičkom smislu, već i svetovne kohezije, samoodržanja takoreći. Ponajbolji primer za to je jedan narod koji sam ovog leta gledao izbliza.
Brodski dnevnik s gornje palube – paluba u suton, pramac prepodne
Kompas je u grlu, stomaku, ostajem u korenu igle
Ne vrtim se, samo mi se kosa diže
Onda teg siđe na srce, tutnji tu, a ja težim plutanju, lakoći, skidam telo
Kako bez reči, posle njih i pre, lako je, lakše li je?
Tišina – distanca – poštovanje (finsko-japanski recept!) = le rayon vert, gde je, den gröna strålen,
the green ray, zz, zeleni zrak?
Uvek tražim u daljini, da ne bih razgrtala maglu u sebi, da ne bih dublje uranjala, ispod, gde sam ja?
